Proljeće je došlo u novi zavičaj kasnije nego što bi došlo u moj zavičaj.
Govori mi susjeda da i u novi zavičaj proljeće dolazi kako triba, pa se osumbijala na mene da sam i ovaka i onaka, da me nikad nema kod kuće, da me niko ne može potrifiti, a eto ona me trefi i kad idem i kad se vraćam. Ko kad nema drugog posla pa sidne na stepenice, prikriži ruke na stomaku i povazdan gleda kud ko ide.
Eto tako meni govori da mi je proljeće navraćalo dvatriput, ali mene nebiše. Majkemi se ni u mom zavičaju nema kad sidit i čekati kad će ko navratiti, a kamoli u novom. Mater je uvik ostavljala ključ ispod vaze od cvića na prvoj stepenici pa da taj potribiti svit ne mora gledati di je ona i ima li ikoga kod kuće. Mene malo stra ostaviti ključ vani, ali sam ostavila broj mobitela na vratima. A štaš drugo od broja, nego zovi kad ti triba. Eto, proljeće me nije zvalo. Pa ko kome triba?! Meni jednako, došlo ne došlo.
Eto, jučer smo se potrefili kod mene u hodniku. Kaže prve godine mora svakom osobno doći u novi zavičaj i svakako me nazvo samo zato sto nisam sidila i čekala da ono dođe. Eeee moje proljeće, pa u mom zavičaju se ni pratar ne čeka. Da tako sikirljivo proljeće dolazi u moj zavičaj ne bi imalo kome doći. Radije bi zimu produžili do lita, ali eto…. U novom mu zavičaju more bit.
Učenički ostvaraj (cvitak, poslala učiteljica)
