Ovih je dana Dom zdravlja u Tomislavgradu dobio prvu magistricu fizioterapije u duvanjskom kraju, ženu po mnogo čemu iznimnu, vrijednu čestitanja i predstavljanja
Antonija-Điska Jukić, rođena Kovačević, rođena je i odrasla u Tomislavgradu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Potom je uspješno završila Višu medicinsku školu u Zagrebu, zapošljava se 1997. godine u Domu zdravlja u Tomislavgradu. Završava uz rad i studij okupacijske terapije u Sarajevu, a 2007. upisuje dodiplomski, pa diplomski studij u Mostaru. Ovih dana, točnije 17.veljače, 2015. godine, obranila je magisterij fizioterapije. Nije nevažno: pod kraj protekle godine dobila je Rektorovu nagradu kao izvrsna studentica. Uz nju, samo da napomenemo, istu nagradu je dobila i još jedna Duvanjka: Katarina Ivančić r. Šimundić.
Mnogo je, dakle, razloga za razgovor s ovom iznimnom Duvanjkom, a njezini odgovori su slika vrijedne i uporne žene.
Uz čestitke za obranu magisterija, gospođo Jukić, prvo nam recite koja je tema bila Vaše magistarske radnje?
Hvala na čestitkama! Tema moga rada je: „Značaj nadzora terapeuta tijekom izvođenja terapijskih vježbi na smanjenje bola u vratu i onesposobljenosti uzrokovanih kroničnim vratnim sindromom“.
Je li ta tema iskustvena, jeste li je radili na osnovu vlastitog iskustva u radu s pacijentima?
Na odabir teme ovog rada utjecalo je i iskustvo i saznanje iz literature o blagotvornom utjecaju nadzora fizioterapeuta tijekom izvođenja vježbi na smanjenje bola u vratu, ali mi je bio i izazov jer ta tema nije obrađivana u znanstvenim radovima na području Bosne i Hercegovine.
Koliko su Duvanjke i Duvnjaci osviješteni u smislu traženja pomoći fizioterapeuta, mislimo na ono da se i sami mogu „izmasirati“?
Mi kao Centar za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u sklopu Doma zdravlja Tomislavgrad postojimo od 1997.god. Korisnici naših usluga dolaze prema uputama liječnika opće prakse ili liječnika određenih specijalnosti. Naša uloga nije samo liječenje nego i edukacija naših pacijenata. Iz ovih razloga stav pacijenata prema fizioterapiji uopće značajno se promijenio. Danas smo struka koja samo prema potrebama liječenja masira, ali i provodi značajne i kompleksne fizioterapijske koncepte u liječenju o kojima su naši pacijenti educirani.
Radite u struci 18 godina, pa nam recite koliko je fizioterapija napredovala u tim godinama, jer pretpostavljam da ste stalno pratili razvoj te medicinske grane?
Od početka postojanja ovog Centra do danas značajne su promjene . Sama edukacija zaposlenih, naše dodatno školovanje na Sveučilištu i dodatne edukacije iz različitih oblasti fizioterapije, jedan su dio nastojanja praćenja promjena koje zahtjeva naš rad s pacijentima. Uopće prihvaćene metode danas su prvenstveno prevencija , odnosno rad na sprečavanju nastanka pojedinih oboljenja što se bitno razlikuje od mojih početaka u radu u Centru za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Tomislavgradu kada smo se bavili samo liječenjem. Nadalje, potrebe za kompleksnijim liječenjima pojedinih naših pacijenata postaje još veće, kada im je onemogućeno liječenje u referentnim centrima za pojedina oboljenja u Republici Hrvatskoj što je bila praksa ranije. Pred nama je još dosta posla i smatram još dosta truda da organiziramo kvalitetniji rad centra i intenzivnije radimo na prevenciji.
Sjećate li se nekog slučaja-pacijenta koji nije vjerovao da uz Vašu pomoć može prohodati, ozdraviti…kakvo je, općenito, povjerenje pacijenata i učinke fizioterapije?
Kroz dugi niz godina radnog staža mnogo je onih naših pacijenata kojima smo pomogli da ponovo
hodaju, bilo uz pomoć pomagala, bilo samostalno. Svaki početak je neizvjestan i za nas i za pacijente te naravno nevjerica nije rijedak slučaj. Međutim, posao fizioterapeuta je da izgradi povjerenje i sigurnost u provođenju terapije.
Što Vas u Vašem poslu čini posebno sretnom, a čime niste zadovoljni, što biste mijenjali?
Mnogo je razloga zbog kojih mogu reći da sam sretna što radim ovaj posao, uglavnom su to oni razlozi zbog kojih sam se odlučila studirati kliničku fizioterapiju. Isto teko ima i onih stvari koje bih željela mijenjati. Uglavnom stvari koje smatram da treba promijeniti su rješive, organizacijske naravi, te promjene očekujem već uskoro. Dom zdravlja Tomislavgrad već je u sustavu za praćenje kvalitete i akreditacije u zdravstvu (AKAZ, te ćemo se suočiti sa novim promjenama u svakom pogledu.
{gallery}djiska{/gallery}
Sada pitanja izvan struke: zašto Vas zovu Điska, nadimak ili ?
Nekima je već poznato da moja mama Anđa Kovačević nosi nadimak Đisa. Zbog sličnost s njom i mene su prozvali Điskom, na što sam ponosna.
Udali ste se u Posušje gdje i živite, a godinama putujete na posao u Tomislavgrad. Je li to naporno za jednu ženu?
U Posušju živim od 2002.god. Voziti svaki dan 36 km u jednom smjeru smatram da je naporno i za ženu i za muškarca. Međutim, to je svakodnevnica još mnogo ljudi koji rade izvan svog mjesta prebivališta, ali i onih koji u velikim gradovima rade i žive.
Imate supruga i troje djece, a radite i stalno ste studirali i , nevjerojatno, bili izvrsna studentica. Kako Vam je to uspijevalo?
Iza moga uspjeha stoje i moja djeca i muž i ostali članovi moje obitelji koji su nastojali na neki način biti moj pokretač za sve . U obvezama se podupiremo i pomažemo iako to ponekad i nije jednostavno. Smatram da i moje kolegice, Milka i Katarina, koje će uskoro, nadam se, postati magistri kliničke fizioterapije , to postižu kao i ja dobrom organizacijom svojih svakodnevnih obveza.
Od kuda ste crpili snagu biti supruga, majka, zaposlenica, domaćica i odlična studentica?
Moja najveća snaga su moja djeca i obitelj, vjera u Boga i u ono što radim.
Jeste li uopće imali , kako to volimo reći, slobodnog vremena, vremena za sebe, za neki hobi?
Naravno, vremena za sebe i za meni drage ljude nalazim uvijek kad smatram da je to potrebno.
Nakon magisterija hoće li se nešto promijeniti na Vašme radnom mjestu, očekujete li veću plaću, jesu li vam čestitale radne kolege?
Već sam obavila jedan kratak razgovor sa ravnateljem Doma zdravlja Doc.dr.sc. Ivanom Bagarićem. Povećane plaće nije jedino pitanje koje nosi ovo moje novo zvanje, tu je i cijeli niz stvari koje ćemo , nadam se, polako rješavati zajedno. Što se tiče čestitki one su stizale sa svih strana: mojih kolega fizioterapeuta koji rade u drugim ustanovama, kolega liječnika, samog ravnatelja i nekih kolega koji rade u privatnim poliklinikama i ordinacijama što me posebno veselilo. Moji najbliži prijatelji i obitelj, koji su bili u mogućnosti, bili su na obrani mog rada.
Budući se u zadnje vrijeme kod nas stalno govori (a je istina!) o odlasku medicinskog osoblja na rad u inozemstvo, zbog većih plaća i boljih radnih uvjeta, jeste li Vi o tomu razmišljali?
Iskreno, svi mi ponekad želimo otići negdje daleko gdje mislimo da će nam biti bolje. Ja trenutačno vidim sebe i dalje u Domu zdravlja Tomislavgrad, jer volim raditi s Duvnjacima i Duvanjkama, pacijentima s kojim u dugogodišnjem radu , s pravom mogu reći, nisam imala nekih problema. Dapače, Duvnjaci i Duvanjke su meni pozitivni ljudi, te sam i sama ponosna što sam Duvanjka, iako živim u Posušju. Nadamo se svi nekim boljim vremenima, pa se i ja nadam da će zdravstvo i obrazovanje konačno biti cijenjeno.
Kao suprugu Posušaka, odnosno Hercegovca, za koje se smatra da nisu skloni pomagati ženama u kućnim poslovima, kakvo je Vaše iskustvu u tomu i Vaše mišljenje o tom, rekla bih, stereotipu o muževima Hercegovcima?
Na ovo pitanje ću rado odgovoriti. O ljudima ne razmišljam kao o stereotipima. Za mene je svaki čovjek originalan na svoj način. Moja iskustva s Hercegovcima u Posušju nisu takva. Svaki danas moderan i pametan muškarac nije postavio granice u poslovima kao muške i ženske , nego one koje obavlja uspješno ili manje uspješno. Tako u mojoj obitelji kućanske poslove obavljam najčešće ja, ali pomoć muža je tu kad nešto ne stignem obaviti, jer on to radi manje uspješno od mene.
Na kraju, moram upitati: pratite li Tomislavnews.com i što želite poručiti našim čitateljima, posebice Duvanjkama i Duvnjacima, a može i Posušankama i Posušacima?
Pratim Vaš portal, vaše vijesti i tekstove, redovito! Neku posebnu poruku nemam, samo iskrene želje za bolju budućnost i Vama i Vašim čitateljima. I hvala!
www.tomislavnews.com / Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: obiteljski album
