Prije 30 godina, točnije 4. travnja, 1992. godine, sirene za zračnu, potom i opću opasnost, prvi su put proprale nebo nad Duvanjskim i Kupreškim poljem…
Kao podsjećanje na taj dan objavljujemo dio iz ” Ratnih zapisa iz Tomislavgrada” svojevrsno svjedočanstvo novinarke Ljube Đikić.
SUBOTA, 4. travnja, 1992.
Prvi put se oglašuju sirene za zračnu i opću opasnost
Zlokobni zvuk zrakoplova jugovojske u ranu zoru proparao je nebo nad Duvanjskim i Kupreškim poljem, a potom nad cijelom zapadnom Hercegovinom Može li se ostvariti javno izrečena prijetnja generala Kukanjca da će bombardiranjem sravniti sa zemljom Tomislavgrad.
U 7:30 sati prvi put se oglasila sirena za zračnu opasnost u Tomislavgradu. Krizni stožer upozorava stanovništvo da ide u skloništa ( a gdje su skloništa svatko sam sebi određuje!) i da se strogo pridržavaju uputa Stožera. Koje će biti emitirane preko Hrvatskog radija i Radio Posušja. Treba ići u sklonište! Velike panike nema, ali je uznemirenost i strah ogroman. Djeci je teško objasniti da ne smiju izlaziti iz skloništa, nekog podruma-prizemlja u kući, gdje nas se naguralo dvadesetak. Ali, tko će djecu smiriti: ni majčin plač, ni prijetnje drugih.
Na Kupreškoj visoravni vode se žestoke borbe. Tenkovska paljba trese Kupres, a podmukla tutnjava čuje se i u Tomislavgradu, onako kao pred potres.
Zbog oštećenog releja ne može se gledati Hrvatska televizija, niti slušati Hrvatski radio. No, nekim čarobnim preinakama, Radio Posušje uspijeva emitirati program Hrvatskog radija. To je jedino javno, izravno, sredstvo priopćavanja. Sve obavijesti iz Kriznog stožera i sve obavijesti i vijesti koje šalju novinari iz Tomislavgrada emitira Radio Posušje. Momci rade dan i noć, a gotovo cijela zapadna Hercegovina sluša samo ovaj radio.
Iako su cijeli dan nadlijetali, jugozrakoplovi nisu napadali, nisu bombardirali, koliko se zna i čuje. Iz skloništa nije preporučljivo izlaziti! Kiša je sve jača, magla sve gušća! Iz te kiše i maglušćine, pred večer u Tomislavgrad stižu kolege s Radio Splita i iz Vjesnika: Jadran Marinković, Vedran Očašić i Miro Ivić. Upadaju u naše sklonište s kolegom, duvanjskim novinarom, Petrom Milošem. Svi su mokri i promrzli. Rasterećena sam velike obveze: javljanja za Hrvatski radio. Jadran to radi rutinski i bez straha, bez drhtanja glasa-prošao je ratnu školu na slavonskom bojištu! Hotel je pun, nemaju gdje spavati, u mene sve zauzeto…Tražimo prenoćište za njih. Susjeda Marija Ćalić veliko dušno nudi sve raspoložive prostorije i postelje. Kod Marije mogu biti na spavanju i hrani pet dana, a neće dulje ni rat ovdje potrajati, naivno mislimo i glasno izgovaramo, a samo se tješimo.
Ovo je prvi dan proveden u skloništu i primjećujem da djeca, ali i odrasli stalno jedu, što god se donese u sklonište „plane“?!
Nema službenih informacija s bojišta. Saznajemo samo da snage obrane Kupresa i Tomislavgrada drže sve strateški važne točke na Kupreškoj visoravni. Obrani Kupresa i Tomislavgrada stiže pojačanje iz cijele Zapadne Hercegovine: Posušja, Širokog, Gruda, Čapljine…
Stiže i naredba iz Kriznog stožera o potpunom zamračenju cijeloga grada.
U Tomislavgradu se osniva Informativni stožer, dakle, bit će lakše dolaziti do službenih informacija i priopćenja.
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić/Foto arhiv TRN-a “Žuti mravi”
