O uzrocima, neposrednom povodu, početku i tijeku rata na kupreškom, tomislavgradskom, livanjskom, ramskom…bojištu, vojni stručnjaci i povjesničari će u bližoj, a vjerojatnije u daljoj budućnosti, izreći znanstveni i povijesni sud i mjerodavne ocjene.
Tomislavnews donosi dijelove iz Ratnog dnevnika i ratnih zapisa, intervjua i tekstova duvanjske pjesnikinje i novinarke Ljube Đikić, a kao podsjećanje na te dane, autentične dnevne zapise u kojemu ništa nije naknadno dopisivano.
ČETVRTAK, 9. travnja, 1992. Unatoč svemu, moral pripadnika HVO je na visokoj razini!
Noć od četvrtka na petak bila je najteža u gradu, u kući, na ulici, u skloništu, a kako je bilo na kupreškom bojištu moglo se samo naslutiti. Te teške i crne slutnje kao da su prekrile cijeli grad, kao ova mrkla noć. Noć se pretvorila u godinu, tužni i upitni pogledi u svakom oku.
Ipak je svanulo, jer svanuti mora, bez obzira na sve. Iščekujemo konferenciju za novinare, jer vijesti koje do nas jutros dopiru s bojišta, od vojnika koji se vraćaju s položaja, su zastrašujuće. Želimo vjerovati da nisu istinite, samo da čujemo pravu informaciju, onu službenu.
Mijo Tokić:“ Ne vjerujem jugovojsci, ona je spremna na sve“!
Počinje konferencija, a Mijo Tokić, predsjednik Kriznog stožera, bez pozdrava, odmah počinje:
„Za Kupres se vode žestoke borbe! Kupres nije u rukama agresora, za Kupres se vode žestoke borbe! Borbe se voda u samom gradu, gdje su naše snage uništile 14 tenkova. Neprijatelju i dalje stiže pojačanje, unatoč gubicima koje ima. Zrakoplovi jugovojske i srpski stalno nadlijeću naše područje, postoji velika opasnost od raketiranja“.
I Mijo Tokić i pročelnik za informiranje Petar Miloš kažu da je moral pripadnika HVO na visokoj razini, jer su svjesni da brane svoja ognjišta, svoj dom. Na pitanje hoće li se jugovojska povući s Kupresa, kako je to zatražilo (napokon se oglasilo!) Predsjedništvo B i H, države u kojoj se rat već proširio na cijelo područje, Mijo Tokić odgovara kako on toj vojsci ne vjeruje, ona je spremna na sve! To je pokazala i u Republici Hrvatskoj.
„Na drugoj strani, naši borci spremni su samo časno braniti svoje domove“, kaže Tokić.
Konferencija završava, ali dvojbe, slutnje ostaju, a nebo se natmurilo opasno!
PETAK, 10. travnja, 1992. Branitelji se povlače s Kupresa, grad napuštaju civili
Žestoke borbe vode se na Kupresu, nevrijeme je, pušanija, branitelji u povlačenju, civili-starci, djeca i bolesni odlaze iz Tomislavgrada.
Cijelu noć je padao snijeg, puhala snažna bura, a jutro je osvanulo zavijano pušanijom „prst se pred okom nije vidio“. Zlokobno, mutno vrijeme, iz neba i na zemlji. Ne znam grmi li ili tutnje topovi, ali grmljavina je nepodnošljiva, udara u mozak. S kupreškog bojišta nema novih vijesti, osim da se neprekidno vode žestoke borbe. U Tomislavgradu je sve manje civila, ne susrećem djecu, sve manje je žena. Iz Stožera obavijest da nema potrebe za evakuacijom, za odlaskom iz grada, ali noći u hladnim skloništima, zastrašujući zvuci sirena, stalna tutnjava, bojovnici što se vraćaju s ratišta, sve to plaši, strah se uvlači, ili se već udomaćio u kostima.
Vojnici koji dolaze s bojišta, iz Šujice govore o povlačenju naših boraca. Rijetki vjeruju u to, bolje reći, ne žele vjerovati da su četnici i srpska vojska ušli u Kupres. Službenih priopćenja nema, a u podne je, već uobičajeno, konferencija za novinare u hotelu. I ovaj put pred novinarima je Mijo Tokić, zapovjednik Kriznog stožera. Izvješćuje da su postrojbe HVO uništile četiri, a zarobile dva neprijateljska tenka i jedan transporter. Silovite borbe vode se na širokoj fronti, po svim dijelovima kupreške općine. Jake snage jugo i srpske vojske nadiru iz pravca Glamoča, Bosanskog Grahova, ali i iz Banjaluke. Kupres napadaju kompletan kninski i banjalučki korpus jugovojske, pojačan četnicima i rezervistima. Kupres se razara sa svih strana i svim vrstama oružja.
„Za sudbinu nekoliko branitelja se ne zna, pretpostavlja se da su zarobljeni“, u pola glasa govori Tokić.
Novinari postavljaju pitanja o mogućem dogovoru o primirju, na što Tokić odgovara:
„Mi smo napadnuti i moramo se braniti, a razgovori o primirju, vjerojatno, se vode na većoj političkoj razini“.
Svi šaljemo izvješća da se i dalje vode borbe na Kupreškom polju, da je ovo krvavi rat, u kojemu agresor koncentrira i upotrebljava goleme snage.
Bojovnici koji pristižu s ratišta govore da jugovojska i srpski rezervisti minobacačima napadaju Šujicu, što znači, tumače nam upućeniji, da je agresor na šest-sedam kilometara od Šujice.
„Kreću tenkovima na Šujicu!“, šire priču paničari, a neki misle i petokolonaši. Ali, mnogi u to vjeruju?!
Što je sa stotinu studenata?
Djeca, žene, starci, bolesni…odlaze iz Tomislavgrada. Cijelo popodne gledam ljude s putnim torbama, kako, pognute glave, žure prema kolodvoru u Tomislavgradu. Odlaze…Što ja čekam?! U mene su i starci i maloljetna djeca. Ne mogu ih hrabriti, kad iz mene progovara strah, uplašena do bola. Spremam u torbe ono najpotrebnije. Pokušavam objasniti Ivici, onako brižno, majčinski, da i mi moramo ići. Imamo se gdje smjestiti u Splitu, Zagrebu, zar mi da ostanemo sami, svi pametni odlaze?!
„Ti idi s njima, a mene pusti. Što misliš tko će ostati izvješćivati o stanju na ratištu. Braniš mi na bojište, a sad i ovo, da idem! Ja ostajem posljednji, samo mrtvog me mogu iznijeti iz grada“, tvrdoglavo, djetinje, pun neke sile, inata i važnosti onoga što radi, odgovara, viče Ivica, odlučno! Ne znam što ću, ponestaje mi snage, umorna sam, skrhana…
Predvečer dolaze kolega s Radija Splita, Jadran i Vedran, hrabre me! Ako zagusti, oni imaju vozilo, svi ćemo se potrpati. To me, donekle, smiruje, ali noć nemira i nesna je preda mnom. Sjedimo do jutarnjih sati u hladnom i mračnom skloništu-podrumu, stariji nekako zaspu, djeca se trzaju, vrište u snu…Vrijeme prolazi, vuče se, nikada proći, bolno je, žalosno, teško…
NAPOMENA: Znamo da ovi zapisi mnogima rane povrjeđuju, bude tužna sjećanja, treba se s njima boliti, živjeti… pa nećemo, za sada, objavljivati nastavke iz Ratnog dnevnika.
www.tomislavnews.com/Iz Ratnog dnevnika Ljube Đikić/Foto: TRN
