Razgovarala: Ana Orlović/Izvor: Hrvatska akademska i istraživačka mreža, Portal za škole – www.skole.hr
“Napredak znanosti, napredak je čitavog društva”, rekla nam je Andrea Krajina, matematičarka koja je unatoč malom broju godina dobila priliku raditi kao znanstvenik na nekoliko važnih istraživačkih projekata i to u jednoj od najpoznatijih matematičkih institucija u Europi – na Institutu za matematičku stohastiku na Sveučilištu u Göttingenu u Njemačkoj.
Glavno područje njenoga rada i istraživanja je matematička statistika i vjerojatnost sa primjenama u statistici. O čemu se zapravo radi? Riječ je o teorijskim rezultatima koji na neki način imaju primjenu u stvarnom životu, a najčešće i jesu motivirani problemima iz stvarnoga života. Rezultati dobivaju svoju istraživačku verziju u kojoj je problem ponekad pojednostavljen i daje odgovore na pitanja koja su postavljena.
Posebno područje istraživanja je teorija ekstremnih vrijednosti kod koje se radi o vjerojatnosnom i statističkom modeliranju ekstremnih događaja (obično se statistika bavi uobičajenim, prosječnim događanjima, dok je ovdje naglašen interes upravo na krajnje vrijednosti – ili najmanje ili najviše, kao što su npr. najjači potres, ili najveći pad na burzi itd.). Koristeći metode i tehnike iz ovog područja, Andrea se uz to bavi i modeliranjem, tj. matematičkim opisivanjem i statističkom procjenom zavisnosti skokova u financijskim modelima.
Kako je teklo Vaše školovanje i na koji način je utjecalo na odluku o Vašem sadašnjem pozivu znanstvenice?
Djetinjstvo sam provela u Tomislavgradu gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Opću gimnaziju Marka Marulića završila sam 1999. godine, nakon čega sam upisala studij matematike i informatike na Odjelu za matematiku u Osijeku. Što je kraj studija bio bliži, to mi je bilo sve jasnije kako zapravo malo znam i kako još ima toliko toga što želim naučiti. Tako sam ostala raditi kao znanstveni novak na Odjelu za matematiku i upisala poslijediplomski studij u Zagrebu. Tijekom prve godine upoznala sam profesora Bojana Basraka na zagrebačkom PMF-u, koji je bio moja poveznica s Nizozemskom i uputio me na profesore koji su kasnije postali mentori moje doktorske disertacije.
Da li se još u osnovnoj ili srednjoj školi pojavilo izrazito zanimanje i ljubav prema matematici?
Matematika mi je oduvijek bila jedan od omiljenih predmeta u školi, ali zanimala me i književnost, strani jezici, genetika, filozofija, umjetnost, tako da je to na kraju srednjoškolskog obrazovanja otežavalo moju odluku o studiranju. Iako je gimnazija bila zahtjevna, mislila sam da matematiku mogu studirati samo genijalci kojima rješenja dolaze “sama od sebe”. Da nije tako – to sam tek kasnije naučila. Iz spomenutog razloga, u meni se rodio strah od upisivanja matematike. Bila sam neodlučna i razmišljala o upisu na jezike, novinarstvo, ekonomiju, elektrotehniku. No presudnu ulogu u odluci koja me dovela na ovaj put imala je moja majka, koja me motivirala jer je prepoznala moju nadarenost za matematiku.
Upisala sam matematiku i informatiku na Odjelu za matematiku u Osijeku i tu sam prvi put srela ljude kojima je matematika poziv te saznala što je zapravo matematika.
Nakon završenog fakulteta, odmah ste počeli raditi kao asistent na Odjelu za matematiku u Osijeku. No ipak ste se odlučili za odlazak u Nizozemsku. Što Vas je potaknulo na tu odluku?
Profesori s Odjela prepoznali su područje mog interesa te su me nesebično poticali na upisivanje doktorata u inozemstvu. Kažem nesebično, jer su znali da ako to učinim, mala je vjerojatnost da ću se vratiti u Osijek. Tu moram istaknuti profesore Rudolfa Scitovskog i Dragana Jukića, koji su bili pročelnici Odjela. Oni su mi pomogli i pri realizaciji mojih namjera. Treća osoba koja mi je još uvijek velika podrška, je stohastičarka, profesorica Mirta Benšić koja me usmjerila na područje vjerojatnosti i statistike.
Kakva su Vaša iskustva s radom u Hrvatskoj i Nizozemskoj?
U vrijeme dok sam upisala postdiplomski na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, radila sam i kao asistent na Odjelu za matematiku. Održavala sam velik broj predavanja i vježbi, što je limitiralo vrijeme za istraživanje. Dolaskom u Nizozemsku, puno toga se promijenilo.
Prva prednost bila je ta da sam dobila svoj ured s praznim stolom, bez hrpe ispita za ispraviti, te svih drugih obaveza koje sam imala u Hrvatskoj. Kadrovska služba osigurala mi je sve uvjete koje sam trebala kako bi neometano mogla raditi samo na svom istraživanju. U Hrvatskoj je to drugačije organizirano, pa znanstveni novaci uz istraživanja moraju voditi računa o više stvari istovremeno.
No moram priznati da mi je to ponekad nedostajalo.
Druga prednost je definitivno ta da se u Nizozemskoj više ulaže u znanost, jer je razvijenija svijest o tome da je napredak znanosti, napredak čitavog društva. U Hrvatskoj trenutno nije dovoljno razvijena svijest o tome koliko znanost može doprinijeti društvu, olakšati određene životne aspekte (zaštiti prirodu, unaprijediti ekonomiju i medicinu, ubrzati vlakove, …). Iako mislim da idemo u tom smjeru i to je svakako pozitivno.
Možete li nam reći što mislite o tome koliko je za uspjeh tijekom školovanja i u Vašem poslu važan trud i vježbanje, a koliko talent te koliko je odricanja bilo potrebno?
Za sve je potreban rad i trud, a ako čovjek uz to ima i talent, sve ide lakše.
Kad ti je nešto u životu bitno i želiš to ostvariti, logično je potruditi se. Ali zaista ne mogu reći da sam se nečeg odrekla ni za vrijeme studiranja ni za vrijeme doktorata. Uvijek sam imala aktivan društveni život. Smatram da je za normalan život jako bitno naći ravnotežu između poslovnog i privatnog života jer vjerujem da, ako čovjek nema normalan život i mora se puno toga odricati, izbor njegovog posla nije dobar.
Tijekom studiranja sam shvatila što želim raditi. Nisam učila ništa više od ostalih ali sam redovno pratila predavanja koja su mi uvelike olakšala shvaćanje tematike te kasnije pripremanje za ispit. Dakle, da bih položila neki ispit, nisu bila dovoljna samo predavanja, nego i pripreme, kako bi se znanje moglo reproducirati. Nije isto razumjeti i reproducirati!
Nadalje, za odlazak u znanstvene vode važan faktor bila je motivacija, jer postoji određena kontradiktornost – “put znanosti” obično izaberu oni koji su bili najbolji učenici, oni koji su navikli da uvijek sve znaju i navikli su da im je odgovor na svako nastavnikovo pitanje jednostavan.
I onda postanu znanstvenici!
Skok u zanimanje u kojem su posao pitanja čije odgovore tek treba pronaći. Iz situacije u kojoj imaš dojam da uvijek sve znaš i sve imaš pod kontrolom, stavljaš se u sasvim suprotnu situaciju u kojoj uvijek tražiš nova pitanja, a zatim i prave odgovore.
Znanstveni radovi se objavljuju kao članci u znanstvenim časopisima. Koliko vremena zahtijeva pisanje i priprema jednog takvog rada?
Nikad ne možeš znati koliko će ti točno vremena trebati za neki rad. Kao mladom znanstveniku, treba ti više vremena za pisanje članka, ali se stjecanjem iskustva potrebno vrijeme smanjuje. Cilj rada je naučiti nešto novo o nečemu nepoznatom, što može biti korisno drugima u tvojoj znanstvenoj zajednici. Prvi korak je možda najbitniji i svodi se na dobro odabranu temu istraživanja, na dobro postavljeno glavno pitanje. Moj svakodnevni posao je traženje odgovora na to glavno pitanje, ali se tijekom istraživanja pojave neka razna potpitanja. Odgovorom na njih, napravim korak dalje ka glavnom cilju. Prvi članci su mi nastali dok sam radila doktorat i tada mi je najvažnija bila podrška mentora.
Koja je procedura objave rada u časopisu?
U znanstvenoj zajednici iz svakog područja postoje različito rangirani znanstveni časopisi. Kad završiš članak, procijeniš u koji časopis bi se članak mogao objaviti, šalješ ga uredniku koji onda izabere dva anonimna revizora (člana akademske zajednice) kojima se časopis šalje kako bi napisali izvještaj, a oni ga potom šalju uredniku. Članak može biti prihvaćen, prihvaćen uz veće ili manje promjene ili odbijen.
Koliko slobodnog vremena imate danas i kako ga koristite?
Znanstveno istraživanje možete shvatiti kao uobičajeni posao kojemu je radno vrijeme od 9 do 17 sati. No znanstvenici često ne rade na taj način. Istražujući, nekad dođem u situaciju u kojoj me nešto na čemu radim jednostavno “kopka”, ne ide iz glave, i onda na tom radim što više mogu, pa i količina slobodnog vremena varira.
Imam puno različitih interesa, no ne mogu svima posvetiti jednaku pažnju.
Posao mi je uredski, sjedeći, pa jako volim sport, čitanje, odlazak na koncerte, pogledati zanimljive izložbe u muzejima jer umjetnost može biti inspirativna čak i za znanost… Pored toga, volim putovati i turistički i poslovno.
Planirate li se vratiti u Hrvatsku ili barem prezentirati svoj rad negdje u Hrvatskoj?
U skoroj budućnosti se vjerojatno neću vratiti u Hrvatsku, jer u Göttingenu imam ugovor na nekoliko godina, a i sviđa mi se tu. Kasnije, tko zna. Teško je takve stvari planirati.
A svoj rad i iskustva sam uvijek spremna podijeliti.
I na kraju, što biste poručili učenicima koji imaju interes za matematiku i/ili znanost?
Moram reći da mislim da nema jedinstvenog puta za sve.
Prije svega, potrebno je svemu pristupiti na najmanje moguće mističan način i razmišljati o svojim motivima. Važan je faktor sreće te posebno izbor zvanja koje te zanima i koje voliš. Pored toga je potrebno razmisliti i tome hoćeš li tim zvanjem (znanjem) nakon školovanja pronaći posao.
Mislim da je razmišljanje svojom glavom, samostalno, jedna od najvažnijih karakteristika dobrog znanstvenika. To znači da već tijekom školovanja treba razvijati kritičko razmišljanje, postavljati pitanja učiteljima, nastavnicima, profesorima. Linija lakšeg otpora je poslušati predavanja, uzeti ih kao nešto što je dano, naučiti to i položiti ispit. Osim toga, treba postavljati pitanja samom sebi: “Ima li to meni smisla? Zašto je to baš tako?”. To je karakteristika koju učenik treba razvijati. Nekim učenicima dođe spontano, ali oni kojima ne – moraju na tome raditi.
Želim istaknuti da je je u današnjoj znanosti bitno izabrati jedno područje u kojem želite proširiti znanje, u njemu se specijalizirati, te na taj način doprinijeti čovječanstvu. To ponekad zna biti usamljen put jer kad odeš dovoljno daleko u jednom smjeru, pojavi se situacija u kojoj pomisliš – je li to ikome na ovom svijetu bitno? Odgovor na ovo pitanje je uvijek pozitivan jer se znanje mora širiti, a svaki mali doprinos uvećava cjelokupno znanje.
Znanost je poseban posao. Cilj je doći do te jedne imaginarne granice postojećeg znanja i onda pokušati pomaknuti tu granicu. Često su potrebni mjeseci istraživanja za svaki mali pomak, ali kada nađete odgovor na pitanje koje pomiče granice – u tom kratkom trenutku, vi ste jedini na svijetu koji to zna. Taj trenutak vrijedi sveg uloženog truda.
Svi koji bi željeli više toga pročitati o Andrei i njenom znanstvenom radu mogu to učiniti na njenim web stranicama.