Danas se u samostanu u Tomislavgradu održava Susret svećenika i biskupa Bosne i Hercegovine. Tim povodom prednosimo razgovor s fra Antom Pranjićem, duvanjskim gvardijanom
Prigodom Susreta svećenika, koji se održava 16. lipnja u Franjevačkom samostanu u Tomislavgradu, razgovarali smo s fra Antom Pranjićem, gvardijanom zajednice i upraviteljem župe sv. Mihovila arkanđela. On je, zajedno s glavnim organizatorom – Mostarsko-duvanjskom biskupijom, i predstavnicima drugih biskupija u Bosni i Hercegovini pomagao u organizaciji ovog susreta.
Fra Ante je svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije i član Franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije sa sjedištem u Mostaru. Rođen je 17. siječnja 1948. u Brišniku kod Tomislavgrada. Gimnaziju je pohađao u Splitu na Poljudu, a maturirao kod isusovaca u Dubrovniku. Studij teologije i filozofije započeo je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a nakon dvije godine nastavio u Engleskoj i Rimu. Na Petrovdan 1975. zaređen je za svećenika po rukama pape Pavla VI. Nakon sedam godina pastoralnog rada u župama povjerenim franjevcima Hercegovačke franjevačke provincije preuzeo je 1983. duhovnu skrb za vjernike u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Zürichu te tu ostao do 1988. Vratio se zatim najprije u Zagreb, pa u Posušje. Tijekom rata bio je župnik i dekan u Drinovcima, a 1995. vraća se u Švicarsku i preuzima vodstvo Hrvatske katoličke misije Bern gdje je ostao deset godina. U to je vrijeme bio nacionalni koordinator 12 HKM-ova u Švicarskoj. Potom je bio voditelj HKM-a u njemačkom Augsburgu, a od 2009. do 2010. djelovao je u HKM-u Ticino u najjužnijem švicarskom kantonu. Uprava njegove matične provincije izabrala ga je 2010. za gvardijana bratstva u Tomislavgradu gdje je do danas predvodio brojne građevinske pothvate, otvaranje muzeja, galerije i početak gradnje lapidarija. Tijekom boravka u Švicarskoj prikupljao je donacije za siromašne obitelji u cijeloj domovini Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Poštovani fra Ante, pred nama je treći po redu Susret svećenika Bosne i Hercegovine. Budući da se ne održava svake godine, a relativno je novijeg nadnevka, što nam možete reći o naravi ovog susreta i njegovoj pomoći u pastoralu?
Ovo nas pitanje povezuje s Prvim saborom u Jeruzalemu godine 50. Taj događaj nam donose Djela apostolska u 15. poglavlju, a sv. Pavao to pitanje dotiče i u poslanicama Galaćanima i Rimljanima. Nastao je spor oko pitanja: Trebaju li pripravnici za krštenje iz poganstva najprije postati židovi, a tek tada primiti krštenje? Kako se mogu kršćani iz židovstva i oni iz poganstva naći u jedinstvenoj zajednici? Odgovor na to pitanje daju apostoli – službeni učitelji u Crkvi. Složili su se da je spasenje Božji dar. U tom pogledu su jednaki i židovi i pogani. Božja milost spašava ljude, a ne Mojsijev zakon obrezanja.
A ono što je još bliže našem hrvatskom biću jest Hrvatski sabor na Duvanjskom polju 753. Ne moramo se složiti oko godine, ali nitko ne može zanijekati da je taj sabor bio na Duvanjskom polju i trajao 12 dana. Kroz osam dana se uređivalo crkvene zakone i propise, a četiri dana se uređivala hrvatska država pod vodstvom kneza Budimira ili Svetopeleka. Od Duvna do Valone (Bambalona), a nama je poznat kao Drač u Albaniji, nazvana je Crvena Hrvatska, a od Duvna do Vinodola nazvana je Bijela Hrvatska. Tako nam donosi najstarije djelo, pisano hrvatskim jezikom, pod naslovom Kraljevstvo Hrvata, a napisano je u Duklji. Kasnije će to djelo biti prevedeno i nazvano Hrvatska kronika. To je djelo nepoznati barski svećenik pop Dukljanin preveo na latinski jezik između 1149. i 1153. Djelo je prozvano Ljetopis popa Dukljanina.
Dobro su uvidjeli naši hrvatski biskupi u BiH da do susreta treba doći, a nije važno u kojem razmaku. Ni apostoli se nisu mogli sastajati svaki mjesec, nego kad je bilo nužno za rješavanje pitanja evanđeoskog naučavanja.
S obzirom na činjenicu da u BiH postoje četiri biskupije, odnosno teritorijalne cjeline u kojima djeluju svećenici, što možete reći o crkvenom zajedništvu na prostoru naše domovine?
Svi smo mi kršćani pozvani na izgradnju tijela Kristova. Dio smo tog tijela. A zadaća je nositelja crkvenih dužnosti izgrađivati Kristovo tijelo. To se postiže djelovanjem, a ne mirovanjem, „dok svi ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u spoznaji Sina Božjega“, kako piše sv. Pavao Efežanima.
Kršćanstvo je uhvatilo korijene na ovim prostorima još u rimsko doba. Znamo da hrvatska plemena dolaze u 6. i 7. stoljeću na prostore od Drave do Jadrana. Sjetimo se velikih metropolija na prostoru današnje države Hrvatske od Srijemske Mitrovice (Sirmium) koju su uništili Avari 582. godine, preko Vinkovaca (Ciballae), Osijeka (Mursa), Siska (Siscia), Poreča (Parentium), Knina (Tnen, Tzena, Tinninium), Zadra (Jadera), Nina (Aenona, Ainona), Solina (Salona), koju su spalili Avari 614. godine, Dubrovnika (Ragusa), Cavtata (Epidaurum), do Kotora (Catarum) koji je danas u Crnoj Gori.
Na prostoru države BiH bile su slavne biskupije Duvanjska (Delminensis) i Stolačka (Sarsenterum). U srcu Bosne bilo je sjedište biskupa Nove Bistue (Bistua Nova), između Zenice i Travnika. Ta se biskupija dijeli i nastaje nova u municipiju Stare Bistue (Bistua Vetus) kod Rame ili Bugojna. Spominje se biskupija Martari (Ecclesia Martariensis) blizu Konjica, itd. Ovo malo podataka nam govori kako je bio razvijen kršćanski život na ovim prostorima. Sve se odvijalo oko glave tog tijela, a to je Isus Krist. On je i danas središte koje nas okuplja.
Ove je godine čast domaćina pripala Tomislavgradu, povijesnom Delminiumu, u kojem se pučanstvo uglavnom izjašnjava Hrvatima i katolicima. U kolikoj mjeri katolici ondje žive bolje ili lošije u odnosu na krajeve Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati manjina?
Duvno je prije dvije i pol tisuće godina bio veliki ilirski grad Dalmion ili Dalma. Grčki povjesničar, zemljopisac i filozof Strabon (63. – 24. pr. Kr.) piše da je Duvno velegrad – „Delmion megale polis“. Taj ilirski velegrad srušila je rimska vojska pod vodstvom Scipiona Nasike. Prije dvije tisuće godina Rimljani su sagradili Delminium, grad s carskim pravom ili municipij, vjerojatno od cara Hadrijana. Hrvati će podići središte županije ili Županjac. Ali svemu je došao kraj s osmanlijskim osvajanjem i rušenjem u 15. stoljeću.
Kršćanstvo je uhvatilo dubok korijen u ovim prostorima nakon mučeništva sv. Venancija oko 257. Nastaje Duvanjska biskupija koja će tri puta zamirati i ponovo oživljavati. Ali evanđeoska poruka će uvijek odjekivati. Moglo bi se reći da je Duvno bilo izvor kršćanskog, državnog i gospodarskog života u mnogim stoljećima. A onaj tko je na izvoru, taj uvijek pije bistriju vodu. Gdje god dođete po svijetu u našim katoličkim misijama, uvijek ćete susresti Duvnjake prve na svetim misama i u prikupljanju pomoći potrebnima.
Ovo današnje stanje nije dobro ni za koga u ovoj državi. Istina, u duvanjskoj općini živi 90% Hrvata. U 10 katoličkih župa duvanjskoga kraja prebrzo opada broj vjernika. Sve nas, koji živimo u državi BiH, pogađaju isti ili slični problemi. Mladi ljudi nemaju zaposlenja i moraju ići preko granice u tuđinu tražiti kruha. Nažalost, naša sela sve više ostaju prazna bez djece i života, a nove kuće djeluju kao promašena investicija. Pa, ipak, Duvnjaci ne gube pouzdanje u Božju providnost. Prošlost nas uči da je bilo i još puno težih vremena, pa smo preživjeli.
Razgovarala: Danijel Stanić/Katolički tjednik/ TN
