Ovih predbožićnih dana, točnije od 12. do 16. prosinca, 2014. godine, duvanjski gvardijan je bio u pohodu Hrvatskoj katoličkoj misiji Bern u Švicarskoj, koju je vodio od 1995 – 2005 godine. Po povratku u Tomislavgrad razgovarali smo s fra Antom o razlozima i dojmovima tog putovanja, o životu naših ljudi u Švicarskoj…
Za početak fra Ante, podijelite s našim čitaterljima dojmove tog posjeta?
Švicarska konfederacija ili federacija od 20 kantona (županija) i 6 polukantona je uvijek zanimljiva. Ima 12 sveučilišta, a najstarije je u Baselu, od 1460. godine. To je izrazito planinska-alpska zemlja s najvišim vrhom od 4.634 m na Monte Rosa-Dufourspitze. Zemlja s puno jezera, a najviše je Ženevsko jezero od 581 km2. Prije 10 godina je imala 7 milijuna stanovnika, a sada ima 8 milijuna. Zamislite, B i H je veća po površini preko 10 tisuća km2, ali je dvostruko manja po stanovništvu. Ta uređena alpska zemlja bilježi svoju neovisnost još od 1291. godine, kad je pristupilo savezu samo tri kantona: Uri, Schwyz i Unterwalden, a već 1315 pridružuju im se još pet kantona: Luzern, Zuerich,Zug,Glarus i Bern.
Nakon Napoleonova poraza 1813. godine proglasili su neutralnost, a to je potvrdio i Bečki kongres 1815. godine. Papa Julije II. Je iskoristio tu neutralnost i organizirao Švicarsku gardu 1830., koja od tada postaje Papina tjelesna straža. Danas je Švicarska najuređenija europska država. U njoj sam proveo 17 godina radeći kao svećenik-misionar za našega iseljenog hrvatskog čovjeka: 5 godina u Zuerichu, 10 u Bernu i 2 godine u Ticinu.
Je li bio neki poseban povod za posjet HKM u Bernu?
HKM – Bern je ove godine slavila 40. obljetnicu postojanja. Sadašnji misionar fra Gojko Zovko pozivao me više puta za tu prigodu. Konačno sam odlučio u zadnjem mjesecu te obljetnice. Ali i za ovaj posjet je prevagnuo poziv iz udruge Duvanjske rose. Ta zajednica naših Duvnjaka svake godine u listopadu organizira svečanost Duvanjske večeri. Prvu Duvanjsku večer sam pokrenuo 1998. godine. Nakon toga smo oblikovali odbor koji se brine već 16 godina za tu zavičajnu svečanost. Sadašnji predsjednik te udruge gosp. Jozo Crnac je bio uporan i pozivao me da dođem na predbožićnu misu i večeru. Tako smo u subotu 13. prosinca najprije slavili sv. misu u crkvi Heiligkreuz, a potom imali zajedničku večeru i zabavu u dvorani Hindelbank. Bilo je to pravo osvježenje ponovo se susresti s preko stotinu suradnika roditelja i njihove djece. Posebice mi je bilo upečatljivo kako su prije 10 godina, nekadašnji dječaci i curice sada momci i djevojke. Uklopili su se i preuzeli svoje uloge u Duvanjskim rosama.
Sutradan na treću nedjelju Došašća bijaše puna crkva Heiligkreuz u Bernu.
Sad su bili vjernici iz cijele domovine. Mnogi me nisu očekivali, pa su bili, kako kažu, ugodno iznenađeni. U HKM-Bern živi preko 6 tisuća katoličkih Hrvata.
Znate li, otprilike, koliko ima tamo vjernika podrijetlom iz duvanjskog kraja i uopće hrvatskih katolika?
U Švicarskoj živi oko 100 tisuća Hrvata. U HKM-Bern, a to je jedan od najvećih kantona, oko 6 tisuća. A koliko je od duvanjskog kraja, nije lako izračunati, jer je 12 hrvatskih misija u Švicarskoj. Znam da je u vrijeme kad sam ja vodio HKM-Bern bilo više od 100 obitelji od duvanjskog kraja. Zato sam i pokrenuo Duvanjsku večer, jer je u toj misiji živjelo preko 500 Duvnjaka.
{gallery}ante-svica{/gallery}
Što je bila tema Vaših razgovora s našim ljudima koji žive i rade u Švicarskoj, a vezani su za zavičaj?
Čovjek u inozemstvu je pun pitanja, a malo odgovora. Koliko god je nazočan u Švicarskoj, toliko je srce u domovini, posebice ovih predbožićnih dana. Slavlje blagdana nije potpuno, ako nije u zavičajnom ozračju i običaju. Tuđe nebo je uvijek tmurnije i tuđe sunce slabije grije. Svima je stalo da Bosna i Hercegovina stane na čvrste noge državnosti i da njezini stanovnici žive europski. Svima je teško kad vide da se u Hrvatskoj nastavlja praksa i nepotizam komunističke i partizanske djece. Nitko to nije očekivao, a za takvu Hrvatsku naši branitelji nisu ginuli. A zatim, lako se prijeđe na razgovor o obiteljskim i osobnim planovima i željama.
Imate li spoznaju hoće li se naši ljudi, po odlasku u mirovinu, jer prije , vjerojatno, neće, vratiti u zavičaj, ili će ostati s djecom, unucima, a dolaziti dva puta godišnje kao i dok su radili?
Tu su roditelji uvijek u vrlo nezgodnom položaju. Cijeli svoj život su uložili da bi odgojili i podigli djecu. Sad kad trebaju miran život opet su na muci što odlučiti: ostati ili se vratiti u svoj zavičaj? Znate, kad čovjek provede negdje više od deset godina, stvori svoje navike, način života itd. Našim inozemcima je vrlo teško čekati u redu bilo to u banci ili bolnici. Odvikli su se od toga. K tome dodajte i roditeljski osjećaj i potrebu biti blizu svoje djece. Kad sve skupa uzmete, tada vidite da mnogi provode svoje mirovinske dane blizu djece, tj. u inozemstvu.
Koliko će njih, u postotku, doći za Božić u Tomislavgrad? Naime, primjetno je da svake godine sve manje „inozemaca“ stiže za blagdane, a ako i dođu, brzo se vraćaju?
Imate pravo, i dobro ste opazili tu promjenu. Sjećam se, sedamdesetih godina da su skoro svi dolazila za Božić i Novu godinu. Vremena su se promijenila. Vrijeme je zimsko i nepredvidivo. Put je dalek. Odmor kratak. Sve to skupa utječe na odluku: poći u zavičaj ili ne? Zato je malo inozemaca za Božić i Novu godinu u domovini. Nešto veći je broj za Uskrs.
Pretpostavljam da se niste vratili praznih ruku Jesu li skupili što sredstava za obnovu bazilike i u Tomislavgradu?
Švicarac svaki ima novac, ali nikoga se o tome ne pita. Tako su navikli i naši Hrvati u Švicarskoj. Svi imaju novac, ali nikoga ne smiješ pitati. Naravno da su oni mislili na moj trošak i na potrebe u našem kraju. Tako su moji Duvnjaci, pod vodstvom Joze Crnca, podmirili sve moje troškove i još i više. Od srca im hvala! Fra Gojko je prikupio za naš Centar Nada oko 2.400.-KM, a isto je tako prikupio i za našu crkvu. Hvala im velika! Neka im dobri Bog uzvrati svojim blagoslovom, a ja ću ih uključiti u svoje molitve.
Fra Ante, sutra je četvrta nedjelja Došašća ili ‘Očići’. Dakle, Božić je pred vratima?
Imate pravo: Božić je na vratima. U prijašnja vremena bijaše lijep običaj u našim siromašnim kućicama. Na 3. nedjelju Došašća nas djecu bi darivala mater. Ta nedjelja se zvala ‘Materice’. Na četvrtu nedjelju Došašća otkupljivao se otac. Bili smo siromašni. Majka bi nam darovala kocku šećera ili jabuku; dva – tri oraha ili šaku lješnjaka. Otac bi možda dao komad pršuta i tako bi se otkupio. I svi smo bili zadovoljni. Onda bi nam tumačili da će nas na Božić darovati Bog, rođenjem Isusovim. Mi smo svi bili zadovoljni i veseli. Neka nas i ovog Božića svojom radošću i mirom ispuni svemogući Bog! I Hvala Vam!
www.tomislavnews.com
