Karcinom dojke se ne događa nekome tamo, negdje tamo. Nego ovdje i nama. Kontrolirajte se. Uključite se u udrugu. Ako ste bilo tko koga će ove žene trebati kroz pokretanje najavljene akcije, pomozite koliko možete. Ili samo – budite čovjek i otvorite srce.
PIŠE: Martina Mlinarević-Sopta
Obično, ljetno jutro na Širokom Brijegu. Ni po čemu drugačije od ostalih jutara u kojima je čelopek već zaprijetio, kamen se užario, zrikavci su pojačani na maksimum, a vjetra niotkud. Pozvana sam na jednu ranu kavu, dan ranije zamoljena za pomoć. Naravno, pristajem bez razmišljanja, onako kao što uvijek i radim, mada niti ne znam o čemu se zapravo radi. Za stolom je nekoliko predivnih žena koje me iščekuju. Prepoznajem ih po glasnom smijehu, iako ih vidim po prvi put u životu. Prilazim im odgovarajući također osmijehom kao tajnom lozinkom, kao da ih znam sto godina u sto života. Predivne, kako već rekoh. Ljepša od ljepše.
I odjednom saznajem zašto sam tu, zašto su one tu. Saznajem da ispod onih cvjetnih uzoraka kojima plijene to jutro nemaju dojke. Da osim raka dojke, vode bitku s još kojim od njih. Tek toliko, da im nije malo jedan. Saznajem o njihovim danima, noćima, godinama, borbama. Žene koje su tu iz grada, iz ulica kojima prolazimo svaki dan, možda smo se sudarili ramenima u prolazu, zajedno kupovali trešnje, ovdje gdje je još tabu o tome pričati, pa se rijetko tko i pregledava. I zapljusne me užas. Nemoć. Sjedim tu malena i sićušna, i svako mi moje sranje izgleda nebitno. A onda ih opet pogledam, kako se smiju, kako su pune ideja, planova, hrabrosti i gorljive želje da pomognu drugima. Kako se ne predaju, kako ne kukaju.
Naprotiv, združene u jedinstvenu udrugu u ovoj županiji, udrugu „Narcis“, odlučile su dati svoj maksimalan angažman i doprinos da se njihova priča ako je to moguće navrijeme spriječi u životima nekih drugih žena. Udruga već godinama okuplja žene oboljele i liječene od te maligne bolesti, ali ovaj put njihov je korak snažniji i odlučniji. U koordinaciji sa načelnicima svih hercegovačkih općina i pripadajućim Domovima zdravlja, u narednim mjesecima planiraju veliku i opsežnu, kontinuiranu akciju stalnih besplatnih mamografskih pregleda, koji kronično fale ovom području. Pregleda koji neće biti tek simbolična manifestacija održana jednom godišnje, nego pokretni, stalni ritual koji će ući u naviku jer će žene konačno imati priliku u bilo kojem mjestu unutar županije besplatno se pregledati.
A mjesta su to gdje se o ovakvim stvarima još uvijek šuti. Čije žene odlaze na kontrole tek onda kad su stjerane uza zid. Gdje je priča o raku dojke ono pred čim se zatvaraju oči i spuštaju rolete, ono što nas se ne tiče sve dok nas osobno ne dotakne. A i onda kad nas dotakne na najgori način, vrlo malo je onih, osim najbližih, koji će zaista pomoći. Bilo da se radi o birokratskoj, medicinskoj ili jednostavno ljudskoj podršci. Zid nerazumijevanja je velik i mučan, a vrijeme je dragocjeno u ovakvim bitkama. Pričaju mi kako u mnogim stvarima glede ove tematike beskrajno kaskamo za drugim gradovima u ovoj zemlji. O regiji da ne govorimo. Ljudska i prava bolesnika u BIH odavno dno gledaju odozdo.
Pričaju mi s toliko entuzijazma i želje da to učine drugačijim, a ja, s druge strane, ne znam kako sam taj dan došla doma. Pišem osobi u daljini o tome. I njega znam sto godina u sto života, a bez ijednog pogleda. Stalo mi je da ljudi ovog grada i čitave okoline znaju za te žene. Od kojih okrećemo glavu kad im je najteže. Da, pomoći ću, kako znam i umijem, rekoh tiho i u glavi odmah sabirem imena svojih prijatelja novinara koje pozivam da prate ovu priču u budućnosti. A najradije bih vrištala.
Jer jedna od tih žena je čak mlađa od mene. Dok odlazim od njih, prolazim cestom i vidim djevojke sa ajfonima, u najnovijim cipelicama, najveća sekirancija im je koji i kakav minjak navući za vruću ljetnu noć. A ona, nasmijana i divna, bez onog što čini jednu ženu “trebom”, da bi za njom mogli zviždukati kreteni današnjice, u tih sat vremena očitala je takvu lekciju cjelokupnoj ispraznosti života, da se postidi čitav izokrenuti svijet.
Volim neobična jutra sa nesnosnom vrućinom. Volim život što mi daruje ovakve ljude onda kad to najmanje očekujem. Ljude koji su inspiracija i snaga. Koji se ne puštaju sjebadama, nego daju sebe nesebično za druge. Čak i onda kad su sami sebi najpotrebniji.
Karcinom dojke se ne događa nekome tamo, negdje tamo. Nego ovdje i nama. Kontrolirajte se. Uključite se u udrugu. Ako ste bilo tko koga će ove žene trebati kroz pokretanje najavljene akcije, pomozite koliko možete. Ili samo – budite čovjek i otvorite srce.
