(u ovoj tiradi se spominju: virusi, teorije zavjere, ratovi, stajsko đubrivo, turisti, inspektor Montalbano, snijeg i ljepota ženskih bedara)
Čudno, gotovo nadrealno okruženje vladalo je zadnjih dana u Dalmaciji. Proljeće je stiglo vrlo rano nakon najtoplije europske zime otkad postoje meteorološka mjerenja. Loše vijesti iz okruženja polako su se gomilale, te je pošast stigla i u naše dvorište. Italija se grčevito borila da zaustavi pandemijsku plimu, a neke zemlje su sve to olako shvaćale. Ne zaboravimo: Italija spada među sedam najbogatijih i najrazvijenijih zemalja u svijetu, te ima jedan od najboljih zdravstvenih sustava! Ta divna zemlja temperamentnih i veselih ljudi sve nas je zadužila antikom, latinicom, vodovodima, cestama, renesansom, operom, kuhinjom, spaghetti westernima, Ferrarijem, Juventusom, inspektorom Montalbanom … I onda se dogodi ovo. Pitam se kakvu šansu imaju tzv. zemlje trećeg svijeta: Bliski i Srednji Istok, Afrika, Južna Amerika?! Pa i najveća sila svijeta ozbiljno je ugrožena jer oko trideset milijuna Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje ili medicinsku skrb. Teški balast pandemije pritisnuo je cijeli svijet. Uz to, došli su opća nesigurnost, glasine, strah i tjeskoba. Shvatili smo kako je dio toga ušao u naše živote i da se svi moramo prilagoditi novonastaloj situaciji.
Mi smo u petak do daljnjeg prekinuli sve radove. Sastanak s investitorom i nadzorom održan je na jednom golom brdu podno liburnske gradine. Stajali smo razmaknuti desetak metara, svaki na svom kraju brda. Nakon razgovora o poslu neminovno se pričalo o COVID-u 19, iznosile su se razne teorije, statistika i bizarni stavovi. Valjda je svima lakše ako nešto kažu. Nije mi se dalo to slušati. Mislima sam već odlutao i osvrtao se prema krškom krajoliku podno brda. Na horizontu su se nazirali Prvić, Zlarin, Žirje, daleki srednjodalmatinski otoci, pa Šibenik, Dinara, Promina, pa južni Velebit, Ravni Kotari… Pod nogama su izbijale prve šparoge, a bubamara mi je ubrzano prešla preko lijeve gojzerice. Pomislih kako je to maleno biće nesvjesno svijeta ljudi. Ode ona svojim poslom! Nebo povrh glave bilo je vedro i svijetlo plavo, a zrak prohladan i oštar. Nadimam prsa trudeći se udahnuti što više tog zraka. I to je danas privilegija. Sve je bilo normalno – a opet nije.
Nakon sastanka, vozimo se kroz raštrkana sela šibenskog zaleđa natrag prema Zadru. Miriše na proljetno cvijeće, te rahlu uzoranu i nagnojenu zemlju- crvenu i crnu. Prepleću se razni zvukovi: zujanje pčela, cvrkut sjenica i odjek motorne pile za drva. A opet… sumorne misli me ponovno preplavljuju i ne mogu im pobjeći. Gledam kroz prozor krajolik tu i tamo ispresjecan uzoranim njivama, obrađenim vinogradima i maslinicima. To je danas rijedak prizor i budi u meni blagi optimizam. Putujem često i nagledao sam se napuštenih sela i gradića na izdisaju. Gotovo cijela zemlja zarasla nam je u trnje i korov. Kroz glavu mi prolazi slogan turističke zajednice: Croatia- full of Life. Kako cinično to zvuči u zemlji gdje se život sveo na nekoliko ovećih gradova i građevinski devastiranu obalu. I svi se tu trpamo i guramo. Tiskamo u preskupim stančićima sumnjive kvalitete, gubimo živce u prometu i nabijamo si frustracije od nerealnih ciljeva koje smo si sami nametnuli. Utjehu nalazimo u raznim stvarčicama, tumaranju po shoping centrima, internetu po flat tarifi, gadgetima, SUV-ovima na vječiti leasing i ljetovanjem ili zimovanjem na bezbroj rata. Izmoždeni smo, uvijek umorni, razdražljivi, otuđeni, s prevelikim tlakom i premalo željeza u krvi. Tješimo se kako smo uspješni po općim mjerilima našega doba. Imamo sve, a osjećamo se kao da nemamo ništa. I nemojmo si lagati- svi smo takvi.
U tom razmišljanju i buljenju kroz prozor iznenadio me slučajan prizor. Mlađa ženska osoba u kasnim dvadesetim, valovite plave kose svezane u visoko podignuti rep, penjala se preko drvenih ljestava (škala/medreva/lojtri) na tavan (šufit/bajta) neke kuće. Bila je sportski obučena, u uskim šarenim gegama koje su isticale skladnu stražnjicu i jedra bedra. Ispod visoko podignutog repa kose jasno se vidio vrat voštanog sjaja. Nikad u životu nisam vidio da se netko s takvom lakoćom i brzinom penje. Zakleo bih se da se lijepa „plavojka“ uspentrala u par sekundi! Mislim da nisam seksist, više se smatram estetičarem (imam i diplomu da to dokažem😊), a imam i oči pa mi takav prizor mami osmjeh na lice. Ne treba meni puno za vraćanje optimizma: nekoliko uzoranih njiva, zujanje pčela i prizor jedrih ženskih bedara. Siguran sam- život će prevladati.
Dolazim u stan, raspremam radnu odjeću i zovem nekoliko dragih ljudi da vidim gdje su i kako su. Tema je opet ista. Razmišljam o virusima „… metabolički neaktivnim i zaraznim česticama na granici nežive prirode i živog svijeta“. Znači to je primitivni praoblik života. Ovaj naš je banalnog naziva Covid 19. Laboratorijska je to skraćenica ispod koje se krije podmukli i arhetipski neprijatelj čovjeka od prapovijesti. On nas prati i oduvijek je oko nas. Pošast virusne vrućice je podjednako kosila prve zajednice spiljskog čovjeka kao i španjolska gripa Europu nakon I. svjetskog rata. Kad sam bio dijete s proljećem su se blagoslivljala polja po duvanjskim katoličkim selima. Tada bi se na grobljima narod okupljao i izgovarao litanije (molitve za dobivanje Božje milosti u teškim vremenima). Zajedno sa svećenikom ponavljali bi: „Od kuge, rata i gladi sačuvaj nas Gospodine“. Riječi smo mrmljali mehanički, nisu ni do koga dopirale osim do nekoliko baka i djedova koji su osjetili zlo II. sv. rata i gladi. Poslije kad nas je zadnji rat i poraće gotovo sve skupa materijalno i moralno upropastio, litanija je svima bila jasna. Tako i danas kada smo suočeni s novom pošasti. U tom mitskom, vječitom ratu scenarij je uvijek isti. Virus iznenada napadne, tijelo se poslije početnih poraza prilagodi i pobjedi pošast. Poslije se virus povlači, te pusti čovječanstvo da se uljulja u vlastitom komforu i tlapnjama. Ponekad čeka povoljan trenutak stoljećima da bi mutirao i onda udario svom silinom podmuklo i ispod pojasa. Cijela borba se ciklički ponavlja iz stoljeća u stoljeće. I evo ga opet! Pljunuo nam je u lice i na našu sebičnu civilizaciju. S njim se ne pregovara, ne može ga se zavlačiti ili potkupiti. On je poput Smrti bešćutan, ažuran, uporan, demokratičan i transparentan. Jednako kosi bogate i sirotinju, sve rase, vjernike i nevjernike, lijeve i desne, konzervativne i liberalne, Zapad i Istok. Nehaje za naše granice, uvjerenja, gradske zidine, ograde. Za njega su to sve „trice i kučine“.
Ipak, danas smo po prvi put u ljudskoj povijesti u stanju medicinom, tehnologijom, razumom i humanošću pobijediti ili ako ništa usporiti pošast. Odgovornim ponašanjem možemo pomoći liječnicima, virolozima i epidemiolozima da dođu do daha, te omogućiti bolničkom sustavu da zbrine i spasi najugroženije, a znanstvenicima dati vremena da pronađu odgovarajuće cjepivo.
Psiholozi će kazati da u ovakvoj situaciji ljudi reagiraju na tri načina. Ogromna većina neće paničariti i ponašat će se kao odgovorni građani. Poslušat će struku i neće riskirati da svojim postupcima ugroze sebe, svoje bližnje ili one najranjivije u društvu. Shvaćaju da smo svi međuovisni, te da solidarnost i međusobno uvažavanje drže čovječanstvo da ne potone u potpuni mrak. Oni neće dopustiti da urođeni strah pređe u histeriju. Oni su „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“ (Mt 5,13-16).
Nažalost, postoji i nerazumna manjina. Dijele se na dvije skupine. Prvi su ignoranti, oni što olako shvaćaju situaciju, odmahuju rukom, zaključavaju se u birtije u vrijeme karantene, pozivaju se na narodnu medicinu, internet iscjelitelje i potpuno su ravnodušni na ljude oko sebe. Druga skupina su paranoici, oni što u svemu vide globalnu zavjeru (masona, iluminata, cionista, ateista, fundamentalista, Crkve, Islama, Opus Dei-a, krupnih kapitalista, naftnog lobija, bankara, komunista, Rusa, Amerikanaca, …). Oni će se okupiti oko neke facebook grupe za prozivku sviju koji njima nisu po mjeri. To su specijalisti za lov na vještice i traženje dežurnih krivaca. Takvi bi homeopatskim pripravcima liječili rak, vitaminom C liječili bi gripu, a u Hrvatski sabor pokušali su dovesti Davida Ickea, ili u Split na prosvjed protiv cijepljenja djece ponosno doveli Andrewa Wakefielda (obojica su „ugledni teoretičari zavjere“). U ime ekonomije i vladavine jakih, pustili bi nesmetano da se virus širi i pobije stare, bolesne i nejake kako bi ostali stekli imunitet. Licitirali bi tuđim životima zbog pozitivnog trenda u nacionalnoj ekonomiji. Takvi ili slični njima, ovih dana kupuju na stotine vrećica kvasca, a ne znaju ispeći kruh. Tjerali bi batinom turiste, vikendaše i strance, a do jučer su pred tim istim klečali ili bacali se u proskinezu za 29,99 eura. Pljuvat će po sustavu, smatrati državu lakrdijom i kriviti je za sve svoje promašaje i neuspjehe. Uglavnom preziru stručne ljude, nerviraju ih pristojne i staložene osobe koje poštuju pravila, zaziru od čitanja knjiga, a kad samo jednom zakašlju trče u apoteku i opsjedaju svoga liječnika opće medicine i pritom zagušuju cijeli sustav.
I džaba svi argumenti znanosti, oni imaju svoje instant pseudo-znanje prikupljeno na sumnjivim portalima, frizerskim salonima, lokalnim birtijetinama i kladionicama. Pošto su sami intelektualno lijeni, njima znanje i osobna žrtva koju su prošli liječnici ili virolozi da bi nama mogli pomagati i strpljivo pojašnjavati stvari ništa ne znače. Oni su najpametniji. Obje navedene skupine mogu predstavljati opasnost za društvo nagriženo nekom općom krizom, pošašću ili ratom.
Gdje je izvor te zatucanosti?! Kako se dogodi da pojedinci odbace razum i stresu sa sebe svo znanje učeno u školi kao snijeg s kaputa?! U kojem trenutku čovjek poklekne?! Koliko udaraca, osobnih neuspjeha, strahova i razočarenja proizvede toliku gorčinu i otrovnu zajedljivost pa da neki od nas stanu u red s raznim neodgovornim širiteljima teorija zavjera i dezinformacija, defetistima i fatalistima?!
Pa vratimo se malo u prošlost. Prije tridesetak i više godina većina je nas prolazila kroz odgojno-obrazovni sustav. Nas je teta Dunja u vrtiću učila da peremo redovno ruke i zube. Reda je moralo biti, pa bi u dvoredu i držeći se za ruke stupali prema igralištu. Učiteljica Azra inzistirala je da sjedimo uspravno, čuvamo vid, bavimo se fiskulturom, držimo do higijene te nam je pregledavala svima uši, nokte i dlanove. Nastavnice biologije, Nevenka i Mara, strpljivo su nas upoznavale o svijetu oko nas, kako funkcioniraju živi organizmi, što se vidi ispod mikroskopa, što su bakterije i virusi, kakav je genetski ustroj čovjeka. Pa nas je nastavnik Suljo naučio da čitamo geografske mape, učimo o velikim gradovima, gustoći naseljenosti u svijetu i dr. U srednjoj prof. Zelić nas je upozoravao da koristimo razum, analitičko i logičko rasuđivanje. Prošli smo vjerojatno stotinjak učitelja, nastavnika, profesora, pedagoga i pomoćnog školskog osoblja. Kao i našim roditeljima, njima svima bio je cilj da od nas naprave dobre, vrijedne, pametne i za život sposobne ljude. Imali smo igraonice, projektore, laboratorije, mikroskope, globuse, zemljovide, a nadasve savjesne i dobre učitelje, nastavnike i profesore. Poslije ljudi ulaze i izlaze iz naših života, ali njih ne zaboravljamo jer shvaćamo koliko su činili za nas. Nakon gimnazije raspršili smo se na razne strane svijeta. Većina je trajno otišla, a nekolicina je ostala. Netko je nastavio s fakultetom, netko ne. I sada svi već godinama živimo u ustaljenom ritmu odraslih ljudi. Većina je zasnovala obitelj, neki su i dalje sami. Godine prolaze. Opisani put ni po čemu nije poseban i većina vas ga može razumjeti i u njemu se prepoznati. I onda, sve te godine učenja nekima od nas ništa ne znače. Ponovno si postavljam isto pitanje: Kako se dogodi da pojedinci odbace razum i stresu sa sebe svo znanje učeno u školi kao snijeg s kaputa?! Ne znam. Nisam pametan.
Hvala Bogu, naše društvo pokazuje zrelost. Uz sve ozbiljne probleme dovoljno smo jaki da ne dopustimo anarhiju. Ni bakterije, ni „… metabolički neaktivne i zarazne čestice na granici nežive prirode i živog svijeta“, ni rat, ni zemljotresi, ni poplave, ni požari, ni razarajuće ciklone nisu i neće nas svladati. Ma što tko privatno mislio, imamo stručne, časne i humane liječnike, virologe, znanstvenike… Imamo vrijedne i hrabre ljekarnike, medicinske sestre, prodavačice, prosvjetne radnike, tete u vrtićima, majstore, komunalce, vozače javnog prijevoza i kamiona, volontere … A bome i represivni aparat je tu ako zatreba. Vojska, policija, civilna zaštita, vatrogasci, svi su spremni i neće dopustiti da zavlada kaos u kojem će isplivati na površinu društveni talog. Kao što je jedan novinar napisao u ovakvim trenucima država svima nama postaje potrebna i opipljiva. Država- to smo svi mi. Onda je posve jasno da je takva kakvom je mi načinimo. Zar ne?!
Dodao bih još da sam ponosan na nju, tj. nas.
www.tomislavnews.com/Piše: Silvije Pranjić/Foto ilustracija
