Andrija Krištić – Jaga preminuo je 3. 11. 2108. – u svojoj 59. godini i ovozemaljski život zamijenio vječnim životom.
U zadnjih nekoliko godina Božić i Uskrs bili su vrijeme kad bi se čuli, čestitali i malo popričali.
Uz Andriju vrijeme dijelim na ono prije bolesti i ono u bolesti. A i u jednom i drugom dijelu svoga života bio je staložen, miran i hrabar.
Skupa smo dijelili dane odrastanja, prve ljubavi, poslove na polju, mirne nedjelje u Borčanima provedene u dugim razgovorima u debelom hladu ograde kraj njegove kuće.
Studiranje u Sarajevu, odlazak na misu u crkvu sv. Ante na Bistriku i nakon toga obavezno zajedničko druženje nas studenata katolika iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine.
Bili su to razgovori za pamćenje, o svakodnevnim stvarima, studentskom životu, knjigama, umjetnosti, ali i oni malo ozbiljniji o politici i „ hrvatskom pitanju“.
Družili smo se skupa mi, studenti medicine, elektrotehnike, arhitekture, ekonomije, filozofskog i drugih fakulteta jer nije bilo baš jednostavno početkom i sredinom 80- tih biti student Hrvat u Sarajevu.
Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i stekao zvanje inženjera medicinske radiologije Andrija se vratio u Tomislavgrad i zaposlio kao inženjer medicinske radiologije u Domu zdravlja čijim je zaposlenikom ostao sve do kraja života.
Za vrijeme Domovinskog rata najduže je bio u ratnoj bolnici Tomislavgrad, gdje je radio poslove sukladno svojoj medicinskoj struci.
Uz posao koji je volio, često je znao planinariti, to mu je bila hrana za dušu i izazov za tijelo, procjenjivanje vlastitih snaga i granica izdržljivosti.
U naponu snage bio je poduzetnog duha i okušao se kao poduzetnik i otvorio jedan od prvih butique-a u Tomislavgradu. Na mjestu stare roditeljske kuće izgradio je skupa s braćom novu lijepu kuću. U prostranom dvorištu bilo je mjesta za vjernog psa.
Imao je široki krug prijatelja. Bio je elokventan, komunikativan, pouzdan i odan. Zato su ga svi cijenili i obraćali mu se ako su trebali prijateljski razgovor, savjet ili pomoć.
Živio je mirno i dobro. Onda je, nažalost, došla teška bolest, a on je i dalje ostao miran i optimističan.
Kad bi ga tko pitao poslije teše operacije, kako je, on bi uvijek odgovarao da je dobro.
Imao je tu staloženost, mirnoću, strpljivost, hrabrost i volju za životom i u najtežim trenutcima bolesti.
Mislim kako nisam poznavala nikoga tako sređenog samog sa sobom, takav karakter se rijetko susreće.
Drugi bi se na njegovom mjestu već u početku slomili, a on je išao hrabro naprijed, znajući da se rađamo, živimo i umiremo. Umijeće je samo proživjeti život, voditi ga najbolje što možeš. A Andrija je to znao.
Imao je široke horizonte, Duvanjsko polje pred sobom, a vrhove planina iznad sebe.
Zadnji puta kad smo se vidjeli poklonio mi je knjigu Povijest samostana Marija Zvijezda. Takav je on bio, znao je i vodio računa što kome pripada.
Po svemu, bio je dobar čovjek.
Svojim življenjem kao da je prepisao stihove pjesnika Franje Mandića iz kratke pjesme, proslova:
TIHI KORACI
Slobodnim izborom
čovjek određuje svoj put,
a svi dolazimo na isti cilj.
Nije presudno
kojim putem smo išli,
nego kako smo putovali.
I na kraju željela bih zahvaliti njegovoj obitelji: sestri Anđi, braći Ivanu i Anti koji su bili uz njega u njegovoj bolesti, jer nije umro sam, već okružen svojim najmilijima što je danas blagoslov.
Velika zahvala i svim djelatnicima Doma Zdravlja Tomislavgrad od spremačica, tehničkog i medicinskog osoblja, a posebno njegovom RTG odjelu, jer kako su mi rekli to je bio „ njihov Andrija“.
Hvala svima koji su došli na njegov posljednji ispraćaj 7. studenog 2018. na groblje Radoševina u Borčanima i iskazali svoju sućut obitelji pokojnog Andrije.
Neka dobri naš Andrija počiva u miru, u rodnoj mu zemlji borčanskoj, duvanjskoj, a neka Gospodin nagradi plemenitu dušu njegovu.
Dijana Majić Čupić
www.tomislavnews.com
