Ne znam ima li danas imalo snijega u Livnu, ali odnekud mi “dođoše” fotografije koje je snimila moja školska kolegica Dragice Urse iz Livna, gledam Duman i Prikoriku, omiljena mjesta moga djetinjstva i mladosti, sjetim se kako sam se na saonicama s brojnom djecom i onim odraslijima, sanjkala niz Cacanovku (Cacanuša?) ili s Kasarna.
I odjednom iz te snježne bjeline, iznad grada, u sjećanje izranja jedan neobičan lik-Ile Svečić! Sretala čovjeka u godinama svako jutro i više puta po danu. Dok bih čitala, učila uz prozor, pa podigla pogled morala sam vidjeti njegovu kuću, potleušicu i njega ispred kuće s dvije koze. Glava mu je uvijek bila umotana u neke stare marame, šalove, pričalo se kako mu bradu i usta nitko nije vidio? Sjećam se kako bi dokone livanjske gospođe za njim vikale:”Svečiću, da ti vidimo bradu!”, na što bi on šaretom, rukama, pokazivao gospođama da malo podignu suknju ili otkopčaju košulju. Tada bi nastajao pravi urnebes od cirlikanja gospođa i Ile Svečića.
Bezopasan starac, ali smo ga se mi djeca plašila, što su i starije žene pojačavale prijetnjom:”Ako ne budeš…odnit će te Svečić!”
Ne sjećam se da je bilo s kim razgovarao, ni u koga u kuću nije ulazio, nitko mu nije dolazio, živio je nekim isposničkim, pustinjskim životom, a iznad grada.
Bila sam već gimnazijalka kada sam ugledala Svečića na biciklu i nakon toga kroz grad, oko grada, moglo ga se vidjeti kako pedalira. Sjećam se jedne zgode na školskom odmoru, a bilo ih je jako mnogo. Ispred gimnazije ugledale smo Svečića na biciklu, a kolegica nam Siba viknula:”Svečiću, daj da jednom okrenem?”.
Svečić je stao, sišao s bicikla, pozvao Sibu:”Evo, ali samo dva kruga!” I Siba je odvozila dva kruga i vratila mu bicikl, zahvalila, mi smo sve to popratili smijehom i dobacivanjem, ali to je bio jedini put da čujem Svečićev glas.
Otišla iz Livna, prošlo više od pola stoljeće, ali čim ugledam stari dio Livna, Duman, Prikoriku… ne znam zašto, u sjećanjima uvijek izroni Ile Svečić. Pokoj mu dobroj duši.Sjeća li ga se još tko?
www.tomislavnews.com/lj.
