Uz petu obljetnicu smrti duvanjskog književnika Joze Mašića iz Sarajlija objavljujemo recenziju njegove knjige “Ljudi i tice”, iz pera prof. Ivana Bakovića.
Jozo Lučki – što se sve zbivalo u moje vrijeme u Lučkom pod Kikom, i od davnina do ovoga vremena
JOZO MAŠIĆ: Ljudi i tice, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2016.
Piše: IVAN BAKOVIĆ
Teofil Stridon Lučki, „najučeniji i najpismeniji čovjek u Lučkom“ kako ga opisa autor ovih priča skupljenih u zbirci Ljudi i tice, u svojim zapisima imenovanim Stridon Lučki – što se sve zbivalo u moje vrijeme u putnoj postaji Lučko pod Kikom, od godine 1873. do ovog vremena (U svratištu); zabilježio je sljedeće: „Ovom ću rukom zabilježiti ono što se oko mene (i meni) zbiva. Nezabilježeno se nije ni dogodilo, samo se tek naslućuje, dok se ne zgodi. Ovo je vrijeme teško, svijeno i zamotano poput spirale na pročelju svratišta što će pametni i razumjeti i znati pročitati i razjasniti.“ (U svratištu). I današnje vrijeme je teško, svijeno i zamotano te je našlo sebi onoga tko će o njem posvjedočiti kroz priče sabrane u knjizi Ljudi i tice. Kako i sam autor ovih priča (Jozo Mašić) priznaje da je po Stridonovim naputcima i podukama naučio tajnu gonetanja slova i njihovog bilježenja na bjeline papira ili pak na margine, podnaslov ove knjige bi komotno mogao glasiti: Jozo Lučki – što se sve zbivalo u moje vrijeme u Lučkom pod Kikom, i od davnina do ovog vremena.
A onaj koji je naučio tajnu gonetanja slova i njihovog bilježenja na bjeline papira ne može prestati čeprkati i kopkati po našoj prošlosti i sadašnjosti te iščeprkano i iskopano zapisivati magleći dosad jasnu razdjelnicu između snovitosti i stvarnosne pojavnosti. Iako su iščeprkano i iskopano najčešće dio neke naše gorke priče, iako se sluti da bi i autor ponovio za jednim od svojih likova: „Da mi je šutjeti, kao moji mrtvi“ (Zakletva), tajna gonetanja slova i potreba prekoračiti vrijeme jača je od želje te autor o razlozima pisanja u uvodnoj (autobiografskoj) priči veli: „No, ipak pišem: zbog sebe, radi sebe – dok živim, da sam, sam samcijat pročitati mogu, da se mogu sjetiti onoga što se zbilo, što sam živio, proživio i preživio!“ (Mrvica)
Zaludu je pokojna mater proročki ponavljala: „Đava ti slova i knjige, od nji’ ti svako zlo dolazi! Kani se toga, moj sinko…! (…) Mani se knjige, prifati – uči, a ne samo pisat’! Ima i drugi, pametljiviji’ nego ti, koji to bolje čine, rekla bi pokojna mater! No, ja ne znam i nigda ne znadoh inčije: pričati, pisati, slikati – istu patnju sebi i materi pripravljati!“ (Mrvica).
Učinit će se čitatelju ponekad da prepoznaje neke ljude i događaje ispričane u ovoj knjizi. Pogotovo stoga što se u pričama spominju i stvarne sobe (primjerice fra Bariša). Ili možda zato što sve priče od pamtivijeka do danas sliče jedna drugoj. Ili zato što ponekad ni sami nismo u stanju razlučiti prîčin príčin od stvarnosti. Ili su, možda, svi naši životi i sve naše priče, kako to objašnjava jedan od likova iz priče „U svratištu“, samo puko ponavljanje (pa veli taj lik): „Sve što je opleteno, već ranije je od nečega isparano. I ovaj zamršeni život već je nekad bio tkan, nedotkan, pa ponovno pleten, isparan i sve iz početka: oparano, pleteno, tkano, da bi bilo nošeno i ponovno derano…“ I stoga ne vjerujte previše u istinitost ovih priča, jer su pripovjedači varljiva sorta i začas vas uvuku u snovitu opčinjenost pričom, a onda granica stvarnosti i pričina postane nejasna. I ne samo da se tako autor poigrava nama, nego se isto tako poigrava svojim likovima od kojih mnogima briše granice između snova i stvarnosti pa ih vodi, najčešće, njihovoj propasti. Jer književno stvaralaštvo je sloboda kreacije i stvaranja, ili da opet za svjedoka pozovemo lik iz knjige, jednoga fratra koji veli: „Eto ti sada…, od ovog trena tvoja književna uobrazilja može u svojim lutanjima i basanjima činiti što hoće. (…) Možeš dobrog fra Mihovila poslati da luta svijetom u habitu ili u običnoj odori, možeš ga pokopati, uznijeti ga u visine, na nebo… Kako te volja…! Samo imaj na umu da književnost nije arheologija, pa da moraš podastrijeti dokaze za ono što tvrdiš“ (Fra Mihovilovo uznesenje). Dakle, u priči možeš što hoćeš, a da te nitko ne pozove na odgovornost zbog toga što taj netko misli da se u priči i nisi baš držao istine (barem onakve kakvom ju on zamišlja).
Okvir svim pričama je duvanjski (ponajviše lučki iliti sarajlinski). No, to ne čudi za jednoga Duvnjaka koji piše. Pored toga što su tematski univerzalne, a i napisane su po svim uzusima dobra pričanja koji su davno utvrđeni, priče skupljene u ovu zbirku su ipak posve duvanjske priče. Koji Duvnjak ne zna nadimke koje nose likovi iz priča: Purgo, Gnjato, Zvira, Parožak, Strunje, Zlovid, Šuša, Zulum, Slipica; tipične duvanjske izraze: pizdoderina, bagavi prsti, pleska, čoma, ćiverica, uprtica, žaba sandrljača, brondžica, žegaran, zamuzen, irudice i smetenjaci, orišci, alaša, dižva; išćiliti, boškati, utaćiti se, grampati, uskucati se, zabudalekati, klapiti, razoputiti; izreke: „Nemere ti on klipe“, „Vidiš da ga je iscidilo ko staru peraču…“, „Skočenio se kao opanak“, „Izio se i sagnjio kao obojak“…
U priče su zgodno uklopljene i neke duvanjske anegdote: „kako su Brižani u nedostatku papirića popušili molitvenik ali kako je svake večeri iz njega valjalo čitati, napamet bi naučili stranice koje bi popušili. Sve dok nije došlo do Gospina plača… To im je bilo previše, svi su bacili duhan…!“ (Fra Mihovilovo uznesenje); ili ona o tom zašto na kolima hitne pomoći piše naopačke Ambulance: „To ti je Itna, pod vrancusku, razumiš! – u dlakavo uho Zviri zabada Parožak ostatke znanja napabirčena u vrijeme dvogodišnjeg rada u Belgiji. – Samo izvrnito pisano, da ga u špiglu, ako mu pišću čuješ iza sebe, moš pročitat, razumiš ti mene!? A što u špiglu, da ti sad ne tokmačim…!
A Zvira zavitla jezičinom i rukama.
– I-juuu…! Ko će, jad te izijo, špiglo nosat sa sebon, da pročita toje njijove iskonice. Što lipo ko i dosele ne narišu križ i naškrabaju Prika pomoć i sve jasno ko vedro nebo!“ (Čija zvona zvone).
Stridon Lučki zapisa: „Nema kraja ljudskoj patnji, ali ima izdržljivosti…“ (U svratištu). A kada ljudi ne mogu više izdržati (a nadajući se barem skratiti patnju), kada im tijelo postane „sve više nalik klačini koja tinja a nikako proključati ili se barem ugasiti“ (Ilka Slipica), onda pokleknu. Nije stoga čudno da se u pričama događaju pogibije, ubojstva, samoubojstva, djecoubojstva, preljubi, izvanbračna djeca, surova kažnjavanja zbog prijestupa, smrzavanja u mećavi, potezanja noževa, ljudska zloba i zavist. Ima, naravno, i suprotnih primjera: dobrote, ljubavi, ispravljanja nepravde, snošljivosti. Ali ni u jednom slučaju autor ne pravi otklon, ne sudi niti zauzima stav prema djelima svojih likova, ni dobrima ni lošima. To ostavlja svakom čitatelju ponaosob. On samo, kao i Stridon Lučki, bilježi viđeno i ono što mu se učinilo da je vidio. Nema suda niti osude, jer su ljudi nestalni, nejaki i osuđeni na gubitak kako god postupili. A i vrijeme koje im je dano nije preveliko. Najsličniji su pticama. Autor veli: „Ljudi su poput ptica: izlegu se, prolete, polete, lete, lete…, spuste se na neku granu, proskakutaju po zemlji, a onda nestanu bez jednog, bez oba krila i u ustima (u kljunu) im ostane pokoje zrno ječma ili pšenice, a oni zakovrnu glavama i – nestanu. Ptice su kao ljudi: rode se, prohodaju, proskakuću, penju se na stijenje, na litice, na drveća i na koncu skončaju na nekoj kamenoj ploči, u rascjepu ili na grani“ (Mrvica).
Možemo se složiti ili ne složiti s autorom da su ljudi najsličniji ticama, no činjenica je da im autor daje posebno mjesto i u knjizi i u naslovu knjige. Tice su prisutne u skoro svakoj priči, a neizostavni su svjedoci svakoga pokopa u Navijalima, Lučkom groblju. Najčešće su to čvorci (koje se u knjizi spominje na trideset mjesta), zatim vrapci, ždralovi, gavrani, čavke i zlogodine.
Trsimo se mi, i likovi u ovim pričama, činiti „velika djela“, hrvati se sa životom, kofrčiti se i prkositi sebi, drugima i životu, ali autor, a malo manje njegovi likovi, je svjestan kako „Ni ljudi ni ptice ne znaju što to čine i kako će se i kada njihov put i let okončati. Tanki su i slabašni tragovi što ih ostavljaju za sobom, a sve što ostave, ma koliko vrijednim držali, ako išta zemlja sačuva, tek je blijedi i slabušni znak, znamen koji svjedoči kako je sve prolazno…“ (Mrvica).
I ova knjiga je nastala iz htijenja da se ostavi kakav trag u vremenu koje melje sve što mu pod zub dođe. Kao što je bilo i Meštrovo htijenje (iz priče Meštrov san) isklesati kamene gusle i gudalo kameno a „samo bi struna bila od kobile koja se nije ždrijebila; a takvu nije bilo teško naći!“
Dodatak
Tilo (u Navijala) i duša (u Diku Nebesku)
O jednoj promociji bez autora, o želji, slutnji i žurbi, o ljudskom htijenju…
Jozi Mašiću Dankiću (1956. – 2017.), u spomen
Slutio je Jozo skori kraj… Pobolijevao je zadnjih godinu i pol. Bio po bolnicama. Pobolijevao, ali bilo je nade. Da je stvar ozbiljna naslutio sam početkom studenoga 2016. kad me nazvao i zamolio da mu Marko Tokić i ja napišemo recenziju za novu knjigu priča, a napisat će i Mate Kovačević – i da požurimo! Da piše nove priče, znao sam, rekao mi je. Poneku od tih priča se dalo pročitati i u Svjetlu Riječi.
Na Dušni dan e-poštom stiže rukopis (Ljudi i tice) i uz njega poruka: „Dragi rodijače, evo ti rukopis, a Ti znaš što ti je činiti…! Pozdrav Tebi i Tvojima – Jozo Mašić.“ (Otkad se poznajemo nismo se imenom zovnuli, samo „rodijače“, učvršćujući tako rodbinske i prijateljske veze). Dakle, „Dragi rodijače, evo ti rukopis, a Ti znaš što ti je činiti…!“ A činiti je bilo proslijedi Marku rukopis i dajte recenzije što prije.
Na poziv Matice hrvatske Tomislavgrad 11. studenoga s prijateljima iz Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne gostujemo u KIC-u. Jozo pita: Je li gotova recenzija!? Marko obećava završiti do utorka, probija rok i šalje u srijedu. Početkom prosinca tražim od Joze tjedan dana vremena kako bih iz rukopisa „iščistio“ tipfelere kojih ima u tekstu. „Nema vremena, rodijače. Knjiga je već na prijelomu.“ Slutio je Jozo…
Čujemo se na Božić i uz čestitku vijest: promocija knjige 3. je siječnja u Duvnu… Na Novu godinu se opet čujemo, veli da je u Livnu u bolnici, stanje se pogoršalo… ali: „U utorak ujutro me puštaju iz bolnice i dolazim na promociju…“ U utorak (3. siječnja) snijeg, nevrijeme duvanjsko. Razmišljam o tom kako ću iz Mokronoga do Duvna. Zove prof. Mate Kelava: ne može dobiti Jozu, mobitel mu isključen, nevrijeme… da odgodimo promociju… Rodijak Ivan Papić šalje Ljubin broj mobitela. Zovem, javlja se Jozo Ćavar koji je, s Vjekom Bagarićom, svih ovih dana bio uz Jozu i Ljubici pri ruci. Predlažem odgodu promocije ako je izgledan Jozin oporavak. Nakon desetak minuta poruka iz Livna: „Jozina je želja da se promocija knjige održi večeras… bez njega…“ Kratak dogovor s Matom Kelavom, s Jakovicom… Marko i Antun kreću autobusom iz Mostara… bit će promocija… Nitko ne izgovara, svi osjećamo: kao da ispunjavamo posljednju Jozinu želju…
Puna dvorana Županijske skupštine. O knjizi govorimo profesori Marko Tokić, Antun Lučić i ja. Fra Gabro u ime nakladnika (Naših ognjišta) i u Jozino ime zahvaljuje svima i govori o tom kako je Jozo požurivao da knjiga što prije bude tiskana. Slutio je Jozo…
Nastupaju Pjevački zbor i Mješoviti orkestar Matice hrvatske Tomislavgrad, Framaši pjevaju Jozinu pjesmu „Odabrani“, Bogdo gusli, Sarajlijani srčano pjevaju gangu i bećarac. Atmosfera ugodna, topla, duvanjska. Samo autora nema s nama… ali on je, kako reče Marko, bolno nazočan večeras (prisutnost nenazočnosti). Iza promocije Ljuba sa suzama u očima priča koliko se Jozo radovao večerašnjoj promociji, inzistirao kod liječnika da ga puste, ali pritisnut bolešću i on je morao priznati da ne može doći…
U četvrtak se Marko i ja telefonski čujemo s Jozom, zahvaljuje na sudjelovanju u predstavljanju knjige. Pokušavamo ga ohrabriti…
U ponedjeljak, 9. siječnja, nedugo iza mise zadušnice za pokojnoga Dragana Šimovića (zar ga već deset godina nema!?), stiže vijest koju se slutilo, a nadalo se – ne će doći: Umro je Jozo…
xxx
Jozo je bio svestran: književnik, novinar, kipar, slikar, kolumnist; priređivač izložaba, predstavljanja knjiga, književnih večeri; tajnik Matice hrvatske – ogranak Tomislavgrad, glavni urednik Tomislavgradskih ratnih novina (TRN), jedan od utemeljitelja i urednik Hercegbosanske novinske agencije (HABENA), glavni urednik tjednika Horizont, stručni savjetnik za kulturno-umjetničke programe Kulturno-informativnog centra u Tomislavgradu, pomoćnik ministra za kulturu, prosvjetu i šport, profesor hrvatskoga jezika i književnosti u srednjoj školi, ravnatelj Gimnazije Marka Marulića u Tomislavgradu.
Napisao je i objavio više od dvije stotine književno-kritičkih tekstova (eseja, ogleda, studija, prikaza, recenzija), političkih kolumna, knjige priča Roman o Ljiljani (1986.) i Ljudi i tice (2016.). Zastupljen je u nekoliko izbora i antologija u RH i BiH, a Roman o Ljiljani uvršten je u ediciju „Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga“. Bio je članom Društva hrvatskih književnika (Zagreb) i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne (Mostar) kojemu je jedan od utemeljitelja i prvi dopredsjednik.
Jozino književno stvaralaštvo prati moderna strujanja u književnosti, kako je to primijetio i Mate Kovačević: „pa bi se po nekoj vrsti formalne logike u teoriji književnosti i Mašića pojednostavljeno moglo smjestiti u krug hrvatskih borgesovaca.“ Ali Jozino je književno stvaralaštvo, kao i on sam, neodvojivo od njegova duvanjskoga zavičaja, njegova Lučkoga – Sarajlija (Kofrč sela), u koje smješta gotovo sve svoje priče, priče u kojima se mogu pronaći i oni koji nikad za Duvno čuli nisu jer su Jozine priče, likovi i njihovi problemi univerzalni, a ne samo duvanjski. No, ta ukorijenjenost u duvanjsku zavičajnost otvara i pitanje odnosa korpusa nacionalne nam književnosti prema svojim neodvojivim dijelovima nastalima izvan granica Republike Hrvatske koje matica još uvijek teško „probavlja“. Ovaj problem, a i Jozina prerana smrt kojom se pridružio preranim smrtima hrvatske književnosti (Vladimir Vidrić, Antun Branko Šimić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamov, Josip Pupačić, Dragan Šimović, Krešo Šego, Vladimir Pavlović, Petar Miloš i ini…) zaslužuje ponavljanje Matoševe čuvene rečenice: „Hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskog općinstva“.
Pripremao je za objavljivanje monografiju o Sarajlijama, dramske tekstove i kolumne pisane u vrijeme i neposredno nakon Domovinskoga rata. Ljuba, žena mu, svjedoči da je do zadnjih dana, i u bolničkom krevetu, pisao nove priče, moleći Boga da ga poživi kako bi ih uspio objaviti. No, Onaj koji je sve stvorio i svim upravlja odlučio je njegovu dušu podići u Diku Nebesku, a nas ostavio zahvalne što smo ga imali i žalosne jer više nije s nama.
„Ljudi su poput ptica: izlegu se, prolete, polete, lete, lete…, spuste se na neku granu, proskakutaju po zemlji, a onda nestanu bez jednog, bez oba krila i u ustima (u kljunu) im ostane pokoje zrno ječma ili pšenice, a oni zakovrnu glavama i – nestanu“ (Ljudi i tice).
xxx
U ponedjeljak se Jozina duša vinula u Diku Nebesku ususret Stvoritelju u kojega se Jozo do posljednjega trena uzdao, a u utorak, 10. siječnja 2017., njegovo tijelo položeno je u Navijala u kojima se od davnina ukapaju Lučani-Sarajlijani, a tu su ukopani i neki od likova iz njegovih priča. U Navijala koja se u Jozinoj zadnjoj knjizi Ljudi i tice spominju sedamnaest puta. „Jedno je tek istinom utvrđeno: tamo ćemo svi, u vrh ili u dno groblja, po sredini ili s kraja.“
Samo tice toga dana nisam vidio. A nije ih bilo ni očekivati na onakvoj ljutoj duvanjskoj studeni…
Ivan Baković
www.tomislavnews.com