Svi mi volimo svoje selo i svi smo suglasni da je prepuno prirodnih ljepota koje nam je Bog podario. No, činjenica je da ima jako puno problema koji se guraju pod tepih, jer dok se o njima ne piše i ne govori javno, oni ne postoje.
O jednom takvom problemu u Rošku Polju odlučili smo progovoriti nakon duljeg vaganja, razmišljanja, jer znamo da će i ovo izazvati salve negodovanja, birtijskih priča i političkih manipulacija, kao i sve dosada na što smo ukazivali s jedinom namjerom da se stanje popravi. Ovaj put riječ je o našoj osnovnoj školi, stoljetnoj kamenoj ljepotici, koju bi , kao spomenik školstvu u ovom kraju, trebali čuvati i obnavljati.
Naime, kako su kiše ove zime učestale javlja se problem, kao i svake godine, možda ove godine izraženije, prokišnjavanja. I ne samo to: kroz prozore puše kao na Masleničkom mostu, to već i vrapci na grani znaju, voda ulazi , žbuka opada, laminat je istrunuo od vode, a ograda na dvorištu je strgana , pa vezana konopom, pa kad pune malo jači vjetar, ograda pada. Dobro je dok se zlo ne dogodi, dok nečije dijete ne padne na satu tjelesnog, ili, ne daj Bože, kada nije nastava, jer znamo da na dvorištu uvijek ima djece.
{gallery}roska-skola{/gallery}
Neki roditelji već duže vrijeme pričaju o ovome, kako nikoga nije briga , ali jednostavno ih je strah javno reći, u strahu od osude. I mi smo se lomili dugo ,poučeni dosadašnjim iskustvom , ali pobijedila je istina jer ne pišemo ništa što nije istina, a sve one koji sumnjaju u naše riječi pozivamo da posjete školu i vide stvarno stanje.
Što se može učiniti?Ima puno toga. Treba tražiti od nadležnih institucija da se obnovi škola, ako ni to ne uspije, onda treba, kao i u drugim sredinama, zasukati rukave, skupiti novac za materijal i zajedničkim snagama obnoviti učionice, bar da ne kapi voda i ne puše. Nadamo se da će se i o ovom problemu čuti kako u upravi škole, u Mjesnoj zajednici, tako i na Općinskom vijeću, nadležnom ministarstvu i šire, jer to su sve demokratski mehanizmi koje treba upotrijebiti kako bi roška djeca mogla normalno pohađati nastavu.
Ne trebamo zabijati glavu u pijesak kao nojevi i misliti da nas nije briga. Treba nas brinuti čak i ako naša djeca ne idu u tu školu, ako ih nemamo, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog sjećanja na školu koju smo mi pohađali i uspomene na djetinjstvo.
Iskreno se nadamo da će ovaj članak doprinijeti da se o školi u Rošku Polju čuje tamo gdje treba, a kada se nešto pokrene, kada se škola obnovi, nitko sretniji od nas, Rožana i roške djece!
www.rosko-polje.com/TN
