Ovih je dana iz tiska izišla nova knjiga – Zbirka ljubavne poezije “Druga tajna” duvanjske pjesnikinje i novinarke Ljube Đikić. Podsjetimo, prije 35 godina objavljena je prva Zbirka ljubavne poezije pod nazivom “Tajna” iste autorice.

Ovo je, inače, šesta objavljena knjiga Ljube Đikić, a za tisak su pripremljene još dvije knjige, jedna pod naslovom : “Burek bez mesa-komedije” i druga Zbirka ljubavne poezije “Treća tajna”.

Recenziju knjige “Druga tajna” napisali su Miljenku Koštro,  Jakova Krištu i  Snježana Redžepagić iz Tomislavgrada. Objavljujemo dijelove iz njihovih recenzija i tri izabrane pjesme:

SNJEŽANA REDŽEPAGIĆ : Vječna tajna življenja spletena s vječnom tajnom pisanja

Čudnovati putovi života i čudesne poetske staze darovaše poeziju punu čara neprekidnog otkrivanja i skrivanja samog sebe i svih nas.
Satkana od „ljubavi što čežnju nosi i budi“, umotana u „moja snena jutra“, tamo gdje „Ljubuša grli Vran strasno“, priča vječnu priču o „odlascima zorom i povratcima pod zvjezdanim nebom“.
A „moj izvor i moj uvir“ obaviše „rađanje, umiranje, radost, želje i nadanje“. Nježna ljubavna poezija i strastvena poetska ljubav čine ovu zbirku uistinu jedinstvenom, čarobnom.
Bogatom riznicom svoje duše utisnutom u moćno bogatstvo svoga talenta duvanjska pjesnikinja Ljuba Đikić, nakon prve zbirke ljubavne poezije „Tajna“ (1985.), uvodi nas u novu tajnu – tajnu dobrog pisanja (pjevanja) i raskoš čitanja!

Pjesme iz “Druge tajne”:

MILINA

Gledam prostrano Duvanjsko polje
u osvit ljetne zore,
srebrenim kapljicama rose
kao biserjem pokriveno.
Gledam šumovita brda i planine,
duša se napoji miline,
a pogled luta od grada do sela,
ljubav me i sjeta obuzela.

MILJENKA KOŠTRO : Poezija zalijevana ljubavlju

Trenutci nastaju i nestaju. A da trenutci ostanu živjeti na duge staze treba ih zabilježiti. Čitajući novi niz ljubavne poezije autorice Ljube Đikić, pod naslovom Druga tajna, susretoh se s mnoštvom trenutaka koji ispunjavaju trenutno stanje, ili su u prošlosti ispunjavali njezinu dušu i njezino još uvijek zaljubljeno srce.
Pjesnikinja vješto bilježi i slaže u stihove tragove svojih osjećanja kako ne bi nestali u odmaku vremena. Čitajući Đikićkine pjesme stječem dojam kao da se poigrava mislima i riječima. Na trenutke se preobrazi u osamljenu tišinu čija duša pjeva o ljubavi. Izraz joj je sažet, snažan, lirski i stilski jasan. Rime joj nisu nužno potrebne, ali kao da su same od sebe sjele na svoje mjesto i stihovima dale ritam.
U stihove je utkala ljubav. Nije to samo ljubav između muškarca i žene, ili toplina obiteljskog gnijezda, nego i neupitna ljubav prema rodnom kraju, dragom zavičaju. Njezini stihovi su osobno proživljeni i autorica raskopčava dušu kako bi omogućila čitatelju da zaluta u njezine stihove i u nekima od njih pronađe sebe. Živeći sadašnjost pjeva o prošlosti, o mladosti. Isprepleće svijet mrtvih i živih. Njezine želje su malene: Imati dušu djeteta i oči zaljubljene. Kada pjeva o zavičaju, svaki kamen duvanjskog kraja za autoricu je dragi kamen. Tu je njezin izvor i utok. Ne veseli je činjenica da mladi odlaze u bijeli svijet i ognjišta se gase.
Veliki dio zbirke poklanja dragim i bliskim osobama koje su se preselile u vječnost. Mnoge pjesme je posvetila svojoj velikoj ljubavi, iznijevši na vidjelo osjećanje prema rano preminulom suprugu, koji joj je nadahnuće, pa će između ostalog reći:

Dok sam te ljubila, nisam imala kada pisati pjesme!
Sada vremena na pretek, ali komu pisati pjesme ljubavne?

A u pjesmi Nezaborav pjeva:

Nezaboravu moj,
zaborav te neće.

Lijepe uspomene lakoćom reda u stih, ali ne zaobilazi ni ožiljke koji nikada neće zarasti. Svjesna ljepote istinske ljubavi, koja joj je pokretač i vječna vatra i kada je izgubila voljeno biće, niže stih do stiha, koji će je izvesti na čistinu životne stvarnosti i kroz njih se zrcali autoričina zrelost kao osobe i književnice.
Knjige, zapravo, i postoje da čuvaju zapisane riječi, nedosanjane snove, užitke, žudnje, strepnje, ushite kao i sve nemire kojih ne nedostaje na ovozemaljskom životnom proputovanju. A ako je sve to smješteno u zanimljive stihove, onda je to nešto posebno što treba podijeliti s čitateljima i ljubiteljima lijepe riječi.
Druga tajna Ljube Đikić vatra je koja grije ljubavnom čarolijom, žudnjom s dozom nostalgije, ali njezin pjesnički svijet oblikuje i podneblje pod kojim se rodila, rasla i živjela. Vjerujem da će se naći u rukama mnogih čitatelja koji će u njezinim stihovima uživati i pronalaziti dio sebe.

MOJ IZVOR I MOJ UTOK

Brda su tvoja dijamanti prstena duvanjskog,
A polja tvoja pet vrijednih prstiju klasjem ogrnutih.
Tamo gdje Ljubuša grli Vran strasno,
Tamo za ljubav nikad nije kasno,
I nigdje nebo nije tako jasno.
Tu je moj izvor i moj utok, moje svitanje i zalazak sunca,
Odlasci zorom i povraci pod zvjezdanim sjajem,
rađanje i umiranje, radost, želje i nadanje.

JAKOV KRIŠTO  : Nekim davno zaustavljenim slikama udahnjuje život

Dok je većina suvremene poezije nerazumljiva, pisana za uske krugove ljudi, lišena one istinske emocije i udaljena od stvarnih problema, poezija duvanjske pjesnikinje Ljube Đikić je baš suprotnost tome. Ona iz svake životne zgode, iz svake proživljene emocije izvlači pjesme, pjesme u kojima svatko od nas može pronaći nešto vlastito, nešto što je duboku u srcu zapretano, a oživi s čitanjem dobre pjesme, pjesme na koju nismo ravnodušni, pjesme koja dira i tajne otkriva. U „dijalogu s vremenom“ pronalazi inspiraciju. Nekim davno zaustavljenim slikama udahnjuje život.
Progovaraju brda, bude se one stare, zaboravljene čobanske staze djetinjstva, oživljava zavičaj za koji kaže da je „mjesto gdje prepoznaješ svačiji glas i svaki glas u prirodi, gdje ti ne treba kalendar, jer po mirisu znaš koje je godišnje doba“. U pjesmama oživi i svoje rodno selo, svoj grad, pomalo su opustošeni, ali stameni, ponosni i prkosni! Ponekad surov i negostoljubiv, pogotovo kad zavladaju „prljave kiše duvanjske i bura što kamen čupa“. I dalje je to u Đikićkinim stihovima dragi grad koji vas veže bezbrojnim nevidljivim nitima, skrivenim tajnama, sretnim i nesretnim ljubavima. Ali, što je život bez ljubavi?! Ljubavi koja nas vreba iz svakog kutka i biva tko zna kako i zbog čega. Zarobi nam srce. Zaskoči nas u trenu.
„Između dva treptaja, drhtaj. Ljubav na prvi pogled.“ Nekad su sretne, nekad su nesretne. Nekad nas uzbuđuju, nekad ponižavaju, ali svejedno se toga osjećanja ne smijemo lišiti. „Kad prestane moć zaljubljivanja, kad nestane osjećanje ljubavi, upitno je može li se život životom zvati“ – pita se autorica u jednoj pjesmi. Pita i nas. A što je tijelo bez ljubavi već obična tamnica!
Jednom davno je Benjamin Franklin rekao: „Ili napiši nešto vrijedno čitanja ili uradi nešto vrijedno pisanja“, a druga zbirka ljubavne poezije duvanjske pjesnikinje Ljube Đikić „Druga tajna“ je knjiga vrijedna čitanja.

TEBI, NA KAMENU ROĐENOM

(Duvnjaku)

Tebi, na kamenu začetom
Na kamenu rođenom
Na kamenu gojenom.
Kamen ti bijaše kolijevka
I prva igračka.

Na kamenu si prvo slovo uklesao
Na kamenu prvu pjesmu napisao
Na kamenu kamenu baladu ispjevao.
Na kamenu prvi put djevojku poljubio
U usne vatrene kamenim usnama.

Život ti bijaše hladan i težak kao kamen.
Kad te upoznah, zavoljeh svijet.

Tebi, na kamenu začetom,
Na kamenu rođenom
Na kamenu gojenom.
Pišem ovu pjesmu
Jer znam:
Na kamenu nećeš umrijeti
Nego na mojim rukama.

Bit ću iskra
Zapalit ću sve kameno što postoji u tebi
Pretvorit ću te u vatru, u vječni plamen ljubavi.

PROF. IVAN BAKOVIĆ o knjizi “Pisme i pisma”: Duvanjska (žalosna) kronika – Ajde, di smo mi, di je Amerika!

JAKOV KRIŠTO piše o novoj zbirci ljubavne poezije Ljube Đikić: ” Nesanica” zbog koje vrijedi ostati budan

www.tomislavnews.com