„On piše nadugo, naširoko i nažalost“, samo je jedan od stotine aforizama Jandre Drmića, s kojim smo razgovarali na zanimljiv način: mi pitanje-on aforizam!
Prije neobičnog intervjua, zamolili smo gospodina Drmića da sam kaže najzanimljivije iz svog životopisa. Dakle, evo njegove autobiografije:
Rođen sam 26. Studenog, 1955. u Vrilu. Tada je to bila općina-opština Duvno (za one malo starije), srez Mostar (za one rijetke preživjele). Zanimljivo je da sam bio prvo muško dijete u svom zaseoku, nakon mnogih godina dominacije curica, pa sam dočekan kao neki zajednički uradak, svačiji sin. Naš narod, sumnjičav, dolazio je, ipak, provjeravati stvar tako da su me odmalena pipkali po jajcima. Naravno, nakon što bi podmirili stoku. To su prakticirale žene, a muškarci su mi, iz posve nejasnih razloga, predviđali sjajnu karijeru. Neki su išli tako daleko da su tvrdili kako ću postati miner.
No, mene su odmalena pratili potopi. Prvi je bio za potrebe Buškog blata pa sam (neplivač) kao osmogodišnjak završio s obitelji u Splitu. Od osme do trideset i osme. Od devedeset i treće živim, ako se to tako može reći, u Zagrebu.
Kao suradnik profesorice Gordane Drmić radio sam na dva kapitalna djela: Darko(18) i Dora(16).
Objavljivao sam u „Slobodnoj Dalmaciji“, „Zarezu“, elektoničkim medijima…
Kod čuvenog nakladnika „Vlastita naklada“ objavio sam dvije knjige aforizama: „Plodovi mora“ i „Aureole na sniženju“. Ovih dana će izaći treća „Maslinarstvo u Eskima“. Zastupljen sam u „Antologiji hrvatskog aforizma“ (Split), „Antologiji balkanskog aforizma“ (Skopje) antologiji „Liga duhovitih“ (Beograd) i još nekim, ali mi se sada ne da provjeravati. Dosta je!
Gospodine Drmiću, pored već rečenog, kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?
Svakoga dana rađaju se novi problemi – reče ravnatelj rodilišta.
A čega se sjećate iz mladosti?
Život je pun zavodljivih ulaza bez izlaza.
Što ste u životu željeli raditi?
Želio sam raditi samo s ljudima pa sam ostao bez posla.
Što mislite o književnicima-književnosti?
Ima tako dosadnih ljudi da je grijeh propusta ne uvesti ih u književnost.
Kao da ste zavidni nekome?
Kako mu ne bih zavidio?! Sretno je oženjen, i uz to, u sretnoj je vezi sa sretno udanom ženom.
O škrcima?
On je takav škrtac koji bi, da se odluči ubiti strujom, čekao jeftinu tarifu.
Što kažete o kriminalcima?
Kriminalci nose glavu u torbi punoj novaca.
Što danas kupuje narod?
Siromašni narod kupuje samo jeftine misli.
Što mislite o menadžerima?
Menadžeri su tako dragocjeni da ih treba držati pod ključem.
Jeste li skromni?
Skroman sam. I nepogrešiv!
Kakvo je hrvatsko gospodarstvo?
Gospodarstvo nam je tako malaksalo da ne uspijeva proizvesti ni najjeftiniji optimizam.
Gospodine Drmiću, volite li putovati?
Ma kakvo putovanje?! Ionako sam stalno izvan sebe.
Brak?
Tek što je uplovio u mirnu luku, a već čeznutljivo gleda prema pučini.
O glasačima na izborima?
Glasač koji sebe doživljava značajnim sudionikom političkih događanja isto je što i osamdesetogodišnjak koji se vidi akterom vrućih erotskih igara.
{gallery}aforizmi_drmic{/gallery}
Gospodine Drmiću, razgovor ćemo nastaviti uskoro, evo, stiže mi tramvaj, a uz ovaj prvi dio našeg razgovora, objavit ću , iz Vaše druge(po redu) knjige Pohvalu tramvaju
POHVALATRAMVAJU
jer to je jedina kuća koja će nam uvijek, svima potrebitima, otvoriti vrata. Primiti nas u svoje tople i smrdljive odaje. (Istine radi, moram reći da su se u posljednje vrijeme pojavili novi tramvaji, klimatizirani, u koje mogu ući svi pokretni, a ne samo planinari. Ali, istine radi, valja reći i to da nema te klime koja će u ljetnim mjesecima, uz stiješnjeno mnoštvo, bitno promijeniti reakcije ćutila njuha). Ta pokretna urbana staja (stajalište tramvaja dolazi od imenice staja, a ne glagola stajati) dvadeset i četiri sata dnevno, tri stotine šezdeset i pet dana u godini, ugošćava svakojaku sirotinju: šljakere, beskućnike, džepare, kumice i kurvice, studente, glazbenike i balerine, činovnike i vojnike, umirovljenike i pjesnike, pijance i luđake, mlade divljake, znanstvene novake…
To je jedina kuća u koju se možete useliti bez novaca, bez kredita, bez dokumenata. Oćutjeti vonj srednjovjekovnog sebe. U toj kući možete spoznati bahatost mladosti koja, s ruksacima na leđima, bezobzirno razgrće sve oko sebe, ili, zavaljena u stolce, nakon sedam sati sjedenja u školi tupo zuri kroz prozor dok se starci pokušavaju uhvatiti za bilo što. Kada bi se ti klinci tako ponašali iz osvetničkih pobuda, zbog svijeta kakvog su im ostavili starci, ja bih im oprao noge i zavezao vezice na tenisicama, no…
U toj kući možete, vozeći se bez karte, saznati kako funkcionira država. Možete ignorirati kontrolora, priprjetiti mu, ili, ako ste pristojni (neplatiša), umjesto dvjesto kuna kazne staviti mu u džep dvadeset kuna. Deset posto, to je to. Netko uzima 10% od 200, netko od 2 000, netko od 20 000, netko od 200 000, netko od 2 000 000, netko od 200 000 000… to ovisi o ugledu.
U toj kući možete sresti potencijalno velike umjetnike. Skupljači plastičnih boca s punim plastičnim vrećama YXL veličine ulaze naizgled nespretno, no kada vas šutnu dva metra dalje, kada su zaposjeli potreban im teritorij, shvaćate da je riječ o vještim glumcima u malom teatru velikog apsurda. Kada bi ti mali poduzetnici manje mislili na tijelo, a više na duh, kada bi OSVIJESTILI svoju rabotu pa je, uz pristojnu logistiku, predstavili kao umjetnički projekt, recimo: „Plastične boce u plastičnim vrećama u plastičnim tramvajima među plastičnim ljudima“, to bi im donijelo i slavu, i novac, a vjerujem i godišnju kartu za tramvaj.
U toj kući možete vidjeti tako dirljive scene: dvoje starčeka, tako starih da ne znate hoće li preživjeti do sljedeće stanice, ulazeći, podupiru se ruku pod ruku. Umjesto da im priskočite u pomoć, pokušavate otkriti tko tu kome pomaže, a onda se posramite samih sebe, i pitate se jeste li zaslužili stići do sljedeće stanice.
U toj kući možete sresti isto takve starčeke kod kojih je jasno tko kome pomaže, pa ona kaže: „Joj Dragec moj, opet si pil gemišta. Ti niš ne misliš na našu budućnost i kak bumo mi živeli.“
U toj kući možete vidjeti pijanog čovjeka koji ismijava zakone fizike. Sjedi, a glava mu je ispod sjedala. Taj čovjek, budimo realni, nije jogin. Spava. Stephen Hawkins kaže da namjerava prodrijeti u um Boga. Čudna je ta znanost. Želi prodrijeti u um Boga, a ne može prodrijeti u um susjeda. A možda je ovaj pijanac prodro u um Boga i nema potrebu nikome ništa objašnjavati. Samo spava.
U toj kući možete vidjeti lice nacije. Smrknuto, turobno. To lice nitko neće pozvati u emisiju „Lica nacije“.
U toj kući ćete sresti i najveće gradske odličnike, ali samo u slučaju kada je kamera više nego njih. Ponosno će reći: „Hrvatska je raj na Zemlji“
Hrvatska je raj, na zemlji je tramvaj!
(Nastavlja se…)
www.tomislavnews.com
