“Biramo čobane, a opet ništa od stočarstva”
Nastavljamo SPECIJALNI intervju s profesorom Drmićem, rođenim u duvanjskom selu Vrilu, koji , kako sam kaže, preživljava u Zagrebu. Mi pitanje njemu, on aforizam nama, kao odgovor!
Gospodine Drmiću, nedjelja je, što danas radite?
Zovem prijatelje na roštilj, uz poruku: Dođite, skupljam pare za tiskanje nove knjige. Nakon što platim troškove izdavanja da se i ja dočepam nule!
Komu dajete popust u cijeni knjige?
Kao što je poznato, kod mene imaju svi popust osim đaka, studenata, umirovljenika i boraca za ljudska prava!
Gdje smo mi u odnosu na Europu?
Mi smo ispred Evrope. Dok ona pada, mi smo već na dnu.
Je li za to kriv utjecaj komunizma na naš mozak?
Poslije komunističkog pranja mozga, uslijedilo je kapitalističko sušenje.
Što se događa s onima koji imaju malo soli u glavi?
Mozak s malo soli je specijalitet. Zato svakom s malo soli u glavi popiju mozak.
Nešto Vas muči gleda sv. Franje?
Dok je sv. Franjo govorio pticama, je li bilo mačaka u blizini?
Priča se da Vam je ispao novčanik iz džepa?
Posrnuo sam i ispao mi je novčanik iz džepa. Nije to ništa prema jednom koji je tako posrnuo da mu je iz ruku ispala banka.
Pušač ste, bojite li se za svoja pluća?
Vidjevši snimak svojih pluća, ostao sam bez daha.
Što mislite o ljubavi na prvi pogled?
Zaljubljujte se na prvi pogled. Kad se upoznate, bit će već kasno.
A kad ste već u braku, na što on sliči?
Njihov je brak ušao u svemirsku fazu. Svako malo u kući su leteći tanjuri.
Kakva je, inače, klima u hrvatskoj?
Klima u Hrvatskoj? Svako godišnje doba dočekamo kratkih rukava.
Mora se, dakle, živjeti na kredit?
Sklapanje ugovora o kreditu košta. Moraš platiti da ti uzmu.
Kako onda neki imaju skupocjena auta?
Ukrali su mu skupocjeni automobil za koji je godinama morao krasti.
Jeste li za legalizaciju prostitucije?
Prostitucija u Hrvatskoj je legalizirana samo na najvišem nivou.
Kakvo je stanje u kući?
Mir u kući. Nitko ni sa kim ne razgovara.
Koliko često računate na sebe?
Kad god računam na sebe, u minusu sam.
Što je činiti sitnim ribama??
Sitne ribe mogu se samo frigati.
Što sve ljudi moraju krasti da bi preživjeli?
Kradu se čak i poklopci za šahte. Našem čovjeku ništa nije teško.
Jeste li vjernik?
„Moraš vidjeti da bi vjerovao“. A ja, brate mili, vidim i ne mogu vjerovati!
Kako čitate novine?
Nekada smo novine čitali između redova, a danas između reklama.
Koga biramo u vlast?
Biramo čobane, a opet ništa od stočarstva.
Što je onda politika?
Politika je kurva. Nije to za žene.
Što se to događa u našem okruženju?
To što se događa u Hrvatskoj i Srbiji, pa to graniči sa… Bosnom i Hercegovinom.
Vjerujete li meteorolozima?
Meteorolozi su točno prognozirali. Vrijeme je pogriješilo.
Posljednje riječi pijanca?
„Alkohol je za mene prošlost.“
Nešto danas puno zanovijetate, imate li, na kraju ovog razgovora, što pohvaliti:
Imam! Uvijek na kraju ispadne nešto dobro!
POHVALA PLACU
„Na vrhu ima mjesta samo za jednoga“, tako je pisalo na jumbo plakatu postavljenom na rubu parkirališta pored tržnice. Plakat najavljuje predavanje maga menadžmenta, Vrhovnog Menaždera, čarobnjaka iz velikog svijeta koji će sve zainteresirane poučiti kako se otima novac. (I asfalt dođe u naše selo). Sa plakata se kezi šezdesetineštogodišnje plastificirano čudovište, propovjednik grabeža, manijak učinkovitosti, bez bora na licu, bez sijedih vlasi, besprijekorno bijelih zubi, „zver sa čeljustima razjapljenim u beskraj“, što bi rekao srpski pjesnik. Monstrum pristigao iz kirurške dvorane poučit će mnoštvo zainteresiranih malih grabežljivaca koji neće žaliti novca da čuju kako se ustoličiti na njegovo mjesto, jer, „na vrhu ima mjesta samo za jednoga“
Na placu, pazaru, pijaci, tržnici… ima mjesta za sve.
Postoji li demokratičniji prostor na svijetu? Tu svatko dere svoju kozu i nitko ni na koga nema ozbiljnije zamjerke. Hrvati, Srbi, Makedonci, Bosanci, Cigani, Albanci, Ukrajinke, Ruskinje, Kinezi… preprodavači, uzgajivači, ribari, mesari, pekari, cvjećari, klošari, umirovljenici, profesori, časne sestre, svećenici, kurve, diplomati, glumci, domaćice, predsjednici uprava velikih kompanija, šibicari, policajci, odvjetnici, saborski zatupnici… katolici, pravoslavci, muslimani, protestanti, ateisti… jedni traže, drugi nude i sve se odvija bez jednog jedinog incidenta.
Na dnu ima mjesta za sve.
Svatko tko odlazi na plac, našao se u toj gužvanciji iza bakice koja vuče svoju torbu na kolicima, zastane , zaustavi promet, ali nikada nisam u svojoj dvadesetogodišnjoj uspješnoj karijeri posjetitelja placa čuo nekoga da je požuruje, kinji… Možete li zamisliti vozača na raskrižju koji strpljivo čeka da vozačica ispred njega, pred otvorenim semaforom stoji premišljajući na koju će stranu? Snaći će je trube jerihonske, a u glavi odzvanjat će joj imenice iz životinjskog carstva i glagoli iz pornografske industrije.
Jeste li ikada čuli da je netko na tržnici dobio batine zbog „pogrešnog“ narječja, naglaska? Ne, jer na tom terenu se živi sportski za razliku od sportskih terena.
Plac je, između ostalog, izložba. Likovni događaj. Usporediti ga npr. s velikim trgovačkim centrima bilo bi kao usporedba galerije i logora. Nije bez vraga da se ti centri zovu lanci. Da su postojali u vrijeme Pascala on bi sigurno rekao: „Ti prostori me užasavaju“. Ti hangari, labirinti, kafkijanski dvorci u kojima je tiho kao na groblju djelo su plastificiranog čudovišta koje je ponudilo plastificirane kartice.
Pokušavam otkriti u čemu je tajna pitomosti placa. Zašto na tom prostoru, ako se već ne skida, a ono ne izbija „sebični pečat nasred čela“. Zašto na tom prostoru negativni nagoni gube pogonsko gorivo? Možda zbog pod-svijesti da nam je „hrana iz jedne zajedničke zdjele“? Ili u nama još živi nagon predaka, lovaca u potrazi za hranom, koji znaju da moraju surađivati i biti strpljivi.
No, to su pitanja za jedan novi razgovor, već je kasno, naše vrijeme je isteklo, sutra se moramo rano ustati i… na plac.
(Nastavlja se…)
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
