Uredništvo portala primilo je zanimljivo pismo jednog čitatelja. U pismu se osvrnuo na Blidinje i brojne izjave mnogih koji uništavaju okoliš, Blidinjsko jezero i ostali dio prirode u Parku prirode.
Pismo prenosimo u cijelosti.
„Bio sam danas na Kedžari, s džipovima išlo nas desetak ma pravo je bilo da vidiš di sam ga popeo, pa onda po jezeru, ma sigurno sam uša do po jezera. Ma milina je gori, zrak čist priroda to nema nigdi“ Ili „Bili smo na Kedžari posle roštiljali, šetali zezali se, ma savršeno je bilo, čist zrak, priroda ljepota božja“
Ovakve izljeve „ljubavi“ prema prirodi i Blidinju jučer se moglo često čuti. U tom čistom zraku i prirodi koju toliko obožavaju tzv. zaljubljenici u Blidinje pričaju kako su uvezli džipove u jezero bez imalo grižnje savjesti, jer iskreno briga njih za prirodu, za jezero za zrak i okolinu. Da ih imalo to privlači, da vole to bar djelić od onog koliko pričaju sigurno nebi na takav način to pokazivali, jer to su samo sebičnjaci koji žive za svoj gušt, ne razmišljajući što svojim postupcima čine toj „obožavanoj“ prirodi.
Jedan litar motornog ulja zagadi milijun litara vode. Al nema veze koga briga,za ribu u jezeru, koga briga što će se tu nečija djeca kupati. Koga briga ako odumre taj biljni i životinjski svijet na Blidinju, bitno da se pojedinci provode. Koga briga to što pojedemo zagađenu ribu, isto je što i popiti zagađenu vodu. Naš život ovisi od okoline koja nas okružuje. Zar to nije dovoljan razlog da se prema njoj ophodimo sa malo više poštovanja.
A smeće poslije ugodnog roštiljanja i provoda? – To ništa!!! Nema veeze!!!
Naša planeta plovi svemirom i na njoj živimo već mnogo godina. To je naš mali svijet, to je mjesto gdje čovjek stanuje. A da li smo dovoljno brižni prema njemu? Ljudska svijest je danas toliko opsjednuta materijalizmom i sebičnošću, da i ne vide da se resursi ove naše planete polako smanjuju. I tek poneko se zapita da li je dobro sve to što radimo. Zagađivanjem rijeka, jezera, planina neće nestati zemlja, već mi sami. Zemlja će nastaviti da postoji pa makar i bez života na sebi. I ovdje veliku ulogu igra čovjekova svijest. Da je čovjek svjesniji drugačije bi se ophodio prema svojoj okolini. Shvatio bi važnost zdrave prirode, i zbog sebe, i zbog drugih, i zbog svoje djece. Međutim izgleda da svijest čovječanstva nije dovoljno razvijena. Uzmimo jedan primjer koji svi možemo primjetiti.
{gallery}blidinje-smece{/gallery}
Pogledajmo kako samo ljudi zagađuju okolinu, kako dosta ljudi baca otpatke i većinu je baš briga za to. A pogledajmo sada kako izgledaju privatne kuće i dvorišta. Pa one blistaju od čistoće, kuće se grade, travnjaci se uređuju, a čim se izađe iz vlastitog dvorišta odmah se počinje drugi stil. A zašto? Zato što čovjek jos uvijek nema tako razvijenu svijest da shvati da to ne ide tako, i većina će reći: “baš me briga nije moje”. Pa zar je moguće da se tako uopće razmišlja. Zar nije podjednako bitno da je i naša okolina čista kao i naša vlastita kuća, i kad će se čovjek razviti do te mjere da sve to prestane? Da čovjek prestane da gleda interese i da počne da misli ne samo na sebe, već i na svoje okruženje.
Jedan od krasnih trenutaka koji smo svi mi, koji živimo u blizini Blidinja, vjerovatno već doživjeli, jeste promatranje zalaska sunca na jezeru Blidinje. Prelijepo zaista. A ukoliko imamo nekog gosta koji nam je došao, prva ideja gdje da ga odvedemo je svakako Blidinje. Ima li onda opravdanja za to da se na obali jezera, u samo par sati, može prikupiti toliko mnogo smeća? Da riblji fond lagano izumire zbog vozanja džipova po jezeru. Da kupača nesmije biti zbog naše nemarnosti… Ne treba zaboraviti da bismo trebali nešto ostaviti i generacijama koje dolaze. Ili da se pomirimo s poslovicom “poslije nas potop”.
Čovjek se osjeti izuzetno tužno kada pogleda ove prizore i istovremeno nemoćno pred saznanjem da je ovakvih primjera i suviše na ovim nesretnim prostorima. Nesretnim iz razloga što država nije dovoljno sposobna, jaka i voljna da ovakva pitanja rješava zakonski, što je privatni sektor neosjetljiv na neophodnost odgovornog ponašanja prema okolini, a civilni sektor još uvijek na stubu srama uslijed pogrešne percepcije njegove uloge i značaja za društvo u cjelini. Jedina utjeha jesu ljudi, okupljeni upravo u takvom civilnom sektoru, koji nesebično pokušavaju da promjene stvari. Njima svaka hvala i poštovanje! Nadam se da će to biti i dovoljno za spas svih nas.
Blidinje.NET/TN/ Fotografije snimljene nedaleko od Planinarskog doma “Orlova stina”
