Uskrs se dariva i ondje gdje se mrak nadvio nad put, gdje smo na smrt bolesni, gdje su narušeni međuljudski odnosi, gdje zora nikako da svane.
Piše: fra Dalibor Milas/www.tomislavnews.com
Na sam Uskrs čitamo Ivanov evanđeoski izvještaj o otkriću Isusova praznog groba. Ondašnji su Židovi živjeli u uvjerenju da pokojnikov duh lebdi oko groba tri dana nakon ukopa. Nakon što je prošao propisani blagdanski počinak, Marija iz Magdale je, u skladu s takvim uvjerenjem, pošla „prvog dana u tjednu rano ujutro“ na grob svog Učitelja iskazati mu počast. Kad je otkrila da je grob otvoren, otrčala je i javila vijest Petru i Ivanu, koji sam sebe naziva „ljubljenim učenikom“. Isusova tijela nema više u grobu. Nešto se čudno događa. Sve je drugačije nego se očekivalo. Židovska socio-religiozna elita mislila je da je Isusovim polaganjem u grob sve završeno. Nema više neugodnog proroka koji je uznemirivao njihove duše i dirao ih u savjest. Na njegov je grob, za svaki slučaj, postavljen veliki kamen i nekoliko stražara. I Isusovi bližnji su bili rezignirani. Je li On zaista bio Onaj ili da drugog čekamo? Polaganjem njegova tijela u grob umrle su i njihove nade koje je Isus (pro)budio. U strahu za svoj život, pobjegli su od odbačenog i izopćenog Isusa. Preplašili su se. Zanimljivo je primijetiti kako se čovjek zapravo ne boji samo križa, nego i onog događaja koji križ pokreće i pretvara u život. Gledajući kako mu ta promjena ulazi u život, čovjek je zbunjen. Ne može vjerovati. Isusovi bližnji u početku nisu bili svjesni da Kristova smrt na križu nije definitivan trenutak njegova života. Put križa ne završava suzama nego radosnim i otvorenim srcem.
Ivan nam svjedoči kako je, videći prazan grob, povjerovao da je Gospodin živ. Mnogi bibličari upravo ovaj glagol „vidjeti“ smatraju ključnim za tumačenje ovog evanđeoskog izvještaja. Tri svjedoka motre prazan grob. Svi oni gledaju isto, ali vide različito. Evanđelist, naime, koristi tri različita glagola za „vidjeti“. Kad Marija iz Magdale „vidi“ (grč. blepo) prazan grob, ona zaista vidi – prazan grob. Njezino gledanje proizvodi zaključak da je Isus ukraden. Kako bi inače njegovo tijelo nestalo? Kad Petar „vidi“ (grč. theoreo) prazan grob, on pozornije motri prazan grob. Petar, dakle, vidi da Isus nije ukraden. I tu se zaustavlja. Ne ide dalje. Ivan pak u praznom grobu gleda i vidi dubinu. Dolazi do spoznaje Isusova uskrsnuća (grč. horao). On jednostavno piše: „… i vidje i povjerova.“ Ivan u središte svog izvještaja stavlja – osobnu vjeru u vječnog Krista. Antoine de Saint- Exupery piše u Malom princu slijedeće: „Prave stvari se vide srcem, a ne očima.“
Uskrs nije pasivno čekanje zahvata odozgor. Uskrsa gotovo da i nema u redovnim obećanjima i nadama. On je posve darovan. Dariva se i ondje gdje se mrak nadvio nad put, gdje smo na smrt bolesni, gdje su narušeni međuljudski odnosi, gdje zora nikako da svane.
Uskrs je ponuda aktivne nade – cjelovita i strpljiva zalaganja za društvenu pravdu i smislen život svakog čovjeka i njegove zajednice: od one male – obiteljske, pa sve do one velike – cijelog čovječanstva. Bog neočekivano oživljava Isusa iz Nazareta i time potvrđuje njegov život. Tu leži razlog naše nade.
Danas ne slavimo nekakvu ideologiju. Iako sama stvarnost Isusova uskrsnuća nadilazi ljudsko poimanje naše povijesti, mi slavimo događaj koji se jednom u povijesti zaista dogodio. Isus je svojim uskrsnućem probio granicu nadpovijesnog i vratio se u svoje prvotno stanje. Kristovo uskrsnuće jest jedina zraka nade koja iz Božje besmrtnosti prodire u ljudsku smrtnost i daje nam novi identitet.
Kako doživjeti ovaj današnji dan – danas? Krajnje je vrijeme da shvatimo da je svjetlo uvijek jače od tame. Isus nam je pružio najkonkretniji dokaz da se za prave ideale isplati boriti. Do kraja. Ovo je dan nade. Potaknuti Kristovim primjerom, ustanimo se i zauzmimo za naše bližnje. Čega se bojimo? Smrti? Smrt više ne postoji. Stvoreni smo i otkupljeni za Nebo.
