Petak je, a to je za većinu katoličkih vjernika dan kada se ne jede meso. Što onda za ručak? Nudimo recept za jednostavno, a ukusno jelo, koji smo objavili prije šest godina, sada malo proširen. Naime, ne objavljujemo samo recept, nego i priču o tom jelu i malo neslane “šale” iz Monografije “Kuharica gange i bećarca”!
Na početku da vas pitamo: Znate li što je šodernjača? Malo vas zna, sigurna sam! A ukratko, šodernjača je sirotinjsko jelo, prije pedeset godina redovito je bilo na stolu duvanjskih domaćica, ali danas vidimo da je slično jelo često na jelovniku, ali kao neki“ krumpirovi popečci“ ili nešto slično.
Evo recepta za šodernjaču, kako se davnih godina pripremala u duvanjskim selima. Istina je da su šodernjaču, od sela do sela, pa sve do grada, različito zvali, ali slično pripremali.
Dakle, oguli (ostruže) se otprilike(za 4 osobe) kg krumpira, dobro opere i raskriži na manje komade, koji se stave u drvenu posudu (čanak), pa se krumpir „sickalicom isica“ ( a sickalica je bila posebna spravica-nešto kao nož s drškom), na male komadiće, što manje to bolje. Krumpir se tada posoli i u njega stavi pet-šest žlica brašna, tek toliko da poveže krumpir. Ako ste dobro ocijedili krumpir pa vam je teško umiješati tijesto, slobodno dodajte malo vode, da masa postane žitka, ali nikako rijetka! Dobro se umiješa i istrese, stavi u podmašćenu tepsiju, može mast, ulje, margarin, a najbolje maslac. Lijepo se poravna, pa se na površinu još malo stavi ulja ili margarina ili maslaca. Ne previše, da ne bude pre-masno. Tada se tepsija stavi u vruću pećnicu (nekada pod vrio sač!) i peče oko 40 minuta, na temperaturi od 200 stupnjeva. Povremeno se može oprobati je li krumpir pečen. Pri kraju se malo pojača temperatura, kako bi se šodernjača „ogozgar požarila“, odnosno dobila lijepu boju.
Tepsija se izvadi iz pećnice, pokrije čistom krpom da se malo ohladi „da da(h)ne“, a potom se izreže na pravilne četverokute. Može se jesti sama, najčešće rukama, može se prismakati s kiselinom-jogurtom, može se jesti uz sve vrste salate, a može se udrobiti u tanjur i politi kiselinom-jogurtom i jesti vilicom i nožem. Tako isjeckani i ispečeni krumpiri podsjećaju na šoder-pijesak i vjerojatno je po tomu ovo jednostavno jelo dobilo ime.
Danas se šodernjača, osim od želje, rijetko priprema u duvanjskom kraju. U nekim selima ovako pripremljeno jelo zovu titkuš, ajkara, poležak, lina pita…
Tako se nekada pripremala ova vrsta jela. A danas?
Danas se šodernjača, titkuš, (h)ajkara, poležak, lina pita…(ima još nekoliko imena) priprema na sljedeći način: oguli se pola kg krumpira, dobro se opere, izrenda , pa se doda pola kg mladog kravljeg sira, može malo i kajmaka, troje jaja, pet šest žlica brašna, soli i bibera. Sve se dobro izmiješa i izlije u podmašćenu tepsiju. Postupak je kao i kod šodernjače, samo je ovo jako ukusno, kalorično i odraslima i djeci omiljeno jelo. Dakle, sastojci slični kao nadjev za pitu, samo se ne razvija, zato je negdje i zovu lijena (lina)pita. Poslužuje se slično kao i šodernjača, dakle, uz salatu ili kiselinu-jogurt. Naravno, ovo je ajkara za one koji poste samo od mesa!
Neki će ova jednostavna jela nazvati i uzlivačom, izlivačom, zljevačom, ali to je nešto sasvim drugo, o tomu drugi put!
Sad jedna kratka, a istinita, anegdota o ajkari: Kako je nastala “kraljevića pizza”
Obitelj iz Mrkodola s petero djece koji žive, a roditelji im i godinama rade u Beču, došli kući za Božić. Osim svoje djece poveli su još troje od prijatelja, dok prijatelji dođu.
-Ma tko će nahraniti i nakuhati tolikoj djeci i svima ugoditi. Naravno, svi vole pizzu. Sjetim se ajkare, ispečem veliku tepsiju, zovnem djecu i kažem da je ručku ajkara. Ma ne trzaju, kakva ajkara, što je to, nećemo to jesti. Sjetim se u momentu i rekoh da je to pizza na duvanjski način, a zove se “kraljevića pizza”. To se sjetim po imenu sela, ali oni pitaju je li to kraljevska, dakle ona što je jedu kraljevi i kraljevići, ja potvrdim da su pogodili. Pojeli su je u slast, tražili još, i pekla sam je svaki drugi dan!–ispričala nam je snalažljiva domaćica ove velike obitelji.
………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….
NESLANA “ŠALA” U MONOGRAFIJI “KUHARICA GANGE I BEĆARCA”, A USKORO ĆEMO OPŠIRNIJE!
U Monografiji “Kuharica gange i bećarca”, ako ništa napisali su izvor odakle su uzeli ovu pričicu, Portal (www.tomislavnews.com -19. srpnja, 2013.), a ovaj tekst prije toga su doslovce “iskasapili”, pa ne znaš što se htjelo takvim tekstom koji ničemu ne može posužit?
Autor(i) nedavno objavljene Monografije “Kuharica gange i bećarca”, a u kojoj su samo dobre fotografije duvanjskih jela, dok je pisani dio jako loše i napisan i jelo opisano, a po napisanim receptima-nitko dobro jelo ne bi mogao pripremiti! Možda je autor vrhunski kuhar, ali se ne snalazi u opisivanju jela, a neke pojmove je pobrkao?! Koliko je autor(i) upućen u ovo jelo govori i sljedeći dio teksta:
Preslik teksta iz “Monografije”
Dakle, za autora ( ili autore) je linguza vrsta pite, a nije, nikako! Ovo gori spomenuto jelo neki zovu lina (lijena) pita, a linguza je lina (lijena) žena, koja može i rado priprema linu pitu. Što biste rekli da vam netko na stolu servira, ne daj Bože, linguzu? Koliko nam je poznato ovdje nema kanibala, ali eto…kao što vidite – papir svašta trpi, čak i u luksuznim monografijama!!!
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
