Nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, poznata je novinska uzrečica (pravilo!), a Nikola Jurić iz duvanjskog sela Jošanice, borio se s vučjakom dulje od pola sata i-pobijedio!
Vijest koja nam je stigla iz Veterinarske stanice u Tomislavgradu glasila je da je jedan stariji čovjek iz Stipanića, nakon što ga je napao susjedov vučak, upustio se u žestoku borbu s njim i na kraju ga golim rukama udavio!
Duvanjski veterinari kažu da u dugogodišnjoj praksi nisu čuli za iscrpljujuću borbu čovjeka i psa, a pogotovo da je čovjek golim rukama, iako ranjen i krvav, uspio udaviti psa napadača.
Veterinari su nam još kazali kako je pas napadač bio uredno cijepljen, ali su ipak poslali njegovu glavu na analizu u Institut za veterinarstvo u Sarajevo.
Tragom te, kako veterinari kažu, u najmanju ruku čudne vijesti, krenuli smo danas prema Jošanici, selu smještenom na magistralnom putu Tomislavgrad-Livno.
Nikolu Jurića, 79-godišnjeg njemačkog umirovljenika, svi poznaju po nadimku Sićina, a malo tko mu zna kršteno ime. No, to nije bio problem naći ga, jer su svi čuli što se dogodilo prije dvije večeri.
{gallery}sicina{/gallery}
-Je, žao mi je Marićevog vučjaka, ali draži mi je moj život. A bilo je: pas ili ja! Nije to običan pas, nego ogroman, strašan, a susjed ga drži ograđenog,u boksu i ne znam kako je te noći izišao, kako se našao pred mojom kućom. Ja imam malog hrvatskog ovčara Roka i svaku večer ga malo pustim ili provodam po njivama. Ako sam ode, uvijek se na vrijeme vrati.
Prije dvije večeri, a bilo je oko 21 sat, vidim da ga nema u kućari. Bilo mi je neobično, krenem kroz selo, čuje se lavež na više mjesta, ali moga Roka nema. Pođem natrag kući, računajući da će se, kao i uvijek, sam vratiti. Počnem zatvarat ovu lisu, ova vrata od ograde, kad čujem cviljenje moga Roka. Posvijetlim baterijom, vidim da ogroman pas skače po Roku. Priđem bliže, a vučjak odmah pusti Roka, uzdiže prednji kraj i navali na mene. Kako je strmenito, odmah me sruši i ja se nađoh na njivi, a vučjak za mnom. Ide mi prema glavi i vratu, preplašio sam se, jašta sam. Zovem, vičem u pomoć, ali nitko ne čuje! Uhvatim ga za uši i nekako se podignem. Kad sam stao na noge, već je bilo drukčije. Zavrćao sam mu uši, a on kezio zube prema meni, a šapama mi kidao odjeću! Nekako mu šapa upade u džep mog kaputa, zapetlja se, ja ga jednom rukom držim za sastavljene uši, a drugom ga uhvatim za vrat. I nisam puštao dok se nije srušio. Potrajala je ta borba sigurno više od pola sata! Odahnuo sam. Čim je vučjak pao, do mene je dotrčao Roko. Ja uzmem njegov lanac svezati vučjaka, a već su i susjedi dotrčali i kažu da je vučjak mrtav, ali ja ga za svaki slučaj još lancem svežem. Tek tada vidim da sam sav krvav i izranjavan. Brzo su me odvezli u bolnicu i hvala Bogu nema težih posljedica, osim što sam se, prvi put u životu, našao u smrtnoj opasnosti-još pod dojmom borbe sa psom priča nam Nikola Jurić-Sićina, gestikulirajući rukama, koje su izranjavane, kao i glava.
Primjećujemo da mu rane brzo zarastaju?
-Kad su me dovezli u Dom zdravlja u Tomislavgradu, nakon prve pomoći, spremili su me u Županijsku bolnicu u Livno. Kad su mi vidjeli nalaze, nisu mogli vjerovati kako su dobri. I da vam kažem, ja do sada nisam imao zdravstvenog kartona ni ovdje ni u Njemačkoj, gdje sam radio 30 godina. Je, samo sam dva zuba izvadio, a ostali-orahe i lješnjake tučem njima-kaže Sićina i dodaje da mu je vlasnik vučjaka odmah došao, pitao ga što mu može pomoći, bilo je i njemu žao što se to dogodilo.
Ispričao nam je Sićina svoj uistinu zanimljiv životni put, od toga da se školovao za pilota, pa preko auto škole, traktoriste, do radnika na radu u Njemačkoj. Ali ova priča traži novi tekst, jednoga dana!
Tekst i foto: www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
