(Branimir)
“Molim vas taxi, Rebro, zelena zgrada, ulaz tri.”
“Kamo idete?”
“Glavni kolodvor”
“Stiže. Srebrna Škoda, registracije ZG*****, vaš vozač je Branimir, za dvije minute pred ulazom tri.”
Branimir je prosijed muškarac star četrdesetak godina. Ima malo dužu čupavu kosu i gotovo identičnu bradu. Nemoguće je reći gdje završava kosa a gdje počinje brada. Jako je ljubazan i neprekidno se smješka.
“Vi s pregleda?” upita me.
“Da.”
“Jeste uspjeli riješiti?”
“Ah, i da i ne. Bit će dobro, nadam se.” Pokušavam biti neodređena i pristojna.
“Ah, uvijek neki problemi. Moja žena je ovo ljeto na moru završila na hitnoj. Ima kamenac i pijesak u žuči i jake napadaje. Kažu joj da nije za operaciju. Sada pije čajeve i pokušava paziti na prehranu”, ispriča mi Branimir.
“Ma pomoći će joj to sigurno!” tješim ga ne vjerujući ni sama u to što mu govorim.
“Skupi su čajevi. Nije to nešto što samo tako kupiš i skuhaš. Imaš plan i raspored za svaki dan. Skupo i zeznuto.”
“Da, vjerujem da je tako.”
Još neko vrijeme razgovarali smo o liječenju čajevima i zdravoj prehrani. Ispričala sam mu kako je više članova suprugove obitelji operiralo žuč, kako je operacija jednostavna, a oni svi nakon nje preporođeni.
“Evo nas. Glavni kolodvor. Ugodan Vam dan!”
“Hvala, Branimire, i Vama svako dobro!”
(Dragan)
“Molim taxi, Rebro, zelena zgrada, ulaz broj 3.”
“Kamo idete?”
“Glavni kolodvor.”
“Tamno plavi Opel registracije ZG*****, stiže za četiri minute na ulaz broj 3. Vaš vozač je Dragan.”
Dragan je jako mršav, star oko 60 godina. Žućkasta ravna i rijetka kosa, plave oči. Djeluje umorno i nezadovoljno.
“Vi s pregleda?’
“Da.”
“Hoće biti dobro?”
“Nadam se da hoće.”
“Danas je nenormalno vruće. Nisam ni ručak pojeo. Baš je neki šugav dan.”
“Imate li pauzu za ručak?”
“Da, ali je ne koristim. Moram voziti. Po cijele dane vozim. Imam ogroman kredit koji moram plaćati još petnaest godina.”
U nevjerici slušam i zabrinuto izračunam kako će Dragan biti opterećen kreditom do 75-e godine.
“Bio sam oženjen 20 godina. Onda smo se razveli. Njoj više ništa na meni nije valjalo. Doduše, ni meni na njoj. Ostavio sam stan njoj i kćeri. Kćer je završila medicinu, sad je počela raditi na Sv. Duhu. Kupila je svoj stan. Moram joj pomoći jer joj je rata velika. Stan u kojem je bivša žena sam naslijedio od svojih. Prije sedam godina sam se drugi put oženio. Ova mi je još luđa od prve. Ima kćer iz prvog braka. Sve što ima i zaradi, s njom potroši na modu i tretmane. Plaćam i stan u kojem živimo. Kćer joj se nedavno rastala i došla živjeti kod nas. I eto, tako ja vozim od jutra do mraka, bez pauze za ručak.”
“Žao mi je. Ja bih ipak sve njih malo stavila po strani i priuštila sebi da makar ručam kao čovjek. Pazite na sebe. Ne treba Vam još i bolest na sve to.”
“Da, u pravu ste”, zamišljeno će Dragan.
“Evo nas, stigli smo, kolodvor!”
” Hvala Vam, svako dobro!”
“Hvala također i sretan put!”
(Goran)
“Molim Vas taxi na autobusni kolodvor.”
“Kamo idete?”
“Rebro, zelena zgrada, ulaz 3.”
“Stiže plavi Fiat, registracija ZG*****, Vaš vozač je Goran.”
Goran je 24-godišnji mladić. Bljedunjave kože, tamne kose i krupnih očiju. Nosi naočale.
“Vi na pregled?”
“Da.”
“Od kud ste stigli ako smijem pitati?”
“Smijete. Iz Zadra.”
“Ja sam iz Požege. Tu studiram. Apsolvent sam pa nemam predavanja. I onda vozim. ”
“Što studirate?”
“Arheologiju.”
“Oo, super, zanimljivo.”
“Ma….da. Ali nema posla. Bratić je lani otišao u Irsku. Mislim da ću za njim kada diplomiram.”
“Arheologiju ste baš željeli upisati?”
“Ma ne, uvijek sam htio strojarstvo ali nisam uspio zbog matematike. Na kraju nisam mogao puno birati na jesenskom roku. Tako sam završio na arheologiji.”
“Da, život nas puno puta baci na neka mjesta koja nismo htjeli. Ali može to izaći i na dobro. Tko zna što nas čeka.”
“Čudni su putevi Gospodnji” zamišljeno će Goran.
“Evo nas, Rebro. Sretno gospođo!”
“Hvala također!”
…..i tako bezbroj vožnji, bezbroj priča. Život sažet u par rečenica. Od Glavnog kolodvora do Rebra. Deset minuta.
Autorica: Blaženka Šarlija (rođ. Pranjić)
www.tomislavnews.com
