Zatvorilo se još jedno poglavlje moga života, 5 godina župnik u Šuici i vojni kapelan. Bilo je kroz ovo razdoblje, kako to već biva, mnogo lijepoga i ponešto ružnoga.
Sa svoje strane mogu reći dvije riječi na koje sam često poticao i one koji su me slušali: “Hvala” i “Oprosti”.
Hvala! Hvala dragom Bogu na svemu. Trudim se zapamtiti da sam sve što imam, i od duhovnog i od materijalnoga, od nekoga primio. Hvala župljanima na iskazanoj ljubavi i poštovanju, pomoći i solidarnosti. Osjetio sam to mnogo više nego što sam zaslužio. Zapravo mislim da mi svećenici to i ne možemo zaslužiti, nego da je to ustvari odraz ljubavi prema Bogu kojeg mi svećenici predstavljamo, koliko god jadni i nedorasli bili. Zahvalan sam svima koji nisu zaboravljali da je briga za župu više na župljanima, nego li na župniku i koji su svojim trudom i radom pridonijeti napretku župe. Vrlo sam sretan i zahvalan zbog novih iskustava, poznanstava i napose prijateljstava. Nadam se da će barem neka od njih preživjeti test vremena i fizičke udaljenosti.
Druga je riječ: Oprosti! Opet uvijek na prvom mjestu trebam oprost od Boga zato što nisam imao snage, a često ni volje, ono što vjerujem dosljedno provesti u život. Molim oprost i od ljudi, od svakoga koga su moje riječi, postpci ili propusti povrijedili, zabolili, razočarali. Nije mi žao što sam nastojao biti dosljedan u čuvanju načela, pa i onda kada se to mnogima nije svidjelo, ali jest mi žao kada to nisam znao učiniti onako kako doliči kršćaninu i svećeniku. S druge strane, bilo je situacija kada sam ja osjećao da neke kritike ili prigovori na moj račun, nisu pravedni. Ne znam je li to samo bio osjećaj ili je stvarno bilo nepravedno. To zna opet dragi Bog. Ako je bilo s pravom neka oprosti meni, ako je bilo nepravedno, neka oprosti drugima.
Vojska je priča za sebe. Iako sam se tamo osjećao ugodno, doživio mnogo lijepih stvari, upoznao dosta dobrih ljudi i stvorio nekoliko vrijednih prijateljstava, znam po svojoj savjesti da se nisam dobro snašao niti sam uspio dati neki doprinos. Upravo sam zato posebno zahvalan svima koji su mi tamo bili pomoć i podrška, posebno onima koji su dolazili četvrtkom na misu.
Promjene su teške. Kad ostavljamo nešto što je bilo važan dio našega života, umire dio nas samih. Ne vjerujem da će mi ikada više u životu biti lijepo kao u ovom proteklom razdoblju, ali nije ispravno sve podrediti tome da mi bude lijepo. Ako svećenik druge ljude ohrabruje na promjenu kad je potrebna, i sam se mora odvažiti na to kada dođe vrijeme. I radi sebe, i radi onih koji su mu povjereni. Za svoju mladu misu uzeo sam geslo: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam.’ Danas to osjećam puno više nego tada, prije 11 godina.
Mnogi su me pitali o planovima za dalje. Čovjek snuje – a Bog određuje. Ako se poklope moje želje i njegova volja, prva mi je nakana pred kraj ovoga tjedna poći na Put Sv. Jakova – Camino. Nadam se da će mi tih mjesec dana puta i 900 kilometara pješačenja pomoći da posložim neke stvari u svojoj glavi i svome životu. Nastojati ću značajan dio toga vremena provesti u molitvi. Između ostaloga, svakako planiram moliti za sve svoje prijatelje, znance i dobročinitelje. Svakako ću moliti za župu i župljane i vojnike. Ako netko ipak ima neku nakanu koja mu je doista važna, za koju želi da se napose pomolim, može mi reći ili još bolje poslati poruku. Zapisat ću i ponijeti podsjetnik.
Kada to završi, onda se nadam se početkom studenog otići nekoliko mjeseci u naš samostan u Chicagu. Nakon toga, kako poglavari odluče.
Ukoliko mislite da sam bio dobar svećenik, bilo bi mi izuzetno drago i da se vi povremeno sjetite mene u molitvi. Ako mislite da sam bio loš, onda znate da mi je ta molitva još potrebnija, pa se svejedno pomolite.
Svima želim mir i dobro.
Sa svoje strane mogu reći dvije riječi na koje sam često poticao i one koji su me slušali: “Hvala” i “Oprosti”.
Hvala! Hvala dragom Bogu na svemu. Trudim se zapamtiti da sam sve što imam, i od duhovnog i od materijalnoga, od nekoga primio. Hvala župljanima na iskazanoj ljubavi i poštovanju, pomoći i solidarnosti. Osjetio sam to mnogo više nego što sam zaslužio. Zapravo mislim da mi svećenici to i ne možemo zaslužiti, nego da je to ustvari odraz ljubavi prema Bogu kojeg mi svećenici predstavljamo, koliko god jadni i nedorasli bili. Zahvalan sam svima koji nisu zaboravljali da je briga za župu više na župljanima, nego li na župniku i koji su svojim trudom i radom pridonijeti napretku župe. Vrlo sam sretan i zahvalan zbog novih iskustava, poznanstava i napose prijateljstava. Nadam se da će barem neka od njih preživjeti test vremena i fizičke udaljenosti.
Druga je riječ: Oprosti! Opet uvijek na prvom mjestu trebam oprost od Boga zato što nisam imao snage, a često ni volje, ono što vjerujem dosljedno provesti u život. Molim oprost i od ljudi, od svakoga koga su moje riječi, postpci ili propusti povrijedili, zabolili, razočarali. Nije mi žao što sam nastojao biti dosljedan u čuvanju načela, pa i onda kada se to mnogima nije svidjelo, ali jest mi žao kada to nisam znao učiniti onako kako doliči kršćaninu i svećeniku. S druge strane, bilo je situacija kada sam ja osjećao da neke kritike ili prigovori na moj račun, nisu pravedni. Ne znam je li to samo bio osjećaj ili je stvarno bilo nepravedno. To zna opet dragi Bog. Ako je bilo s pravom neka oprosti meni, ako je bilo nepravedno, neka oprosti drugima.
Vojska je priča za sebe. Iako sam se tamo osjećao ugodno, doživio mnogo lijepih stvari, upoznao dosta dobrih ljudi i stvorio nekoliko vrijednih prijateljstava, znam po svojoj savjesti da se nisam dobro snašao niti sam uspio dati neki doprinos. Upravo sam zato posebno zahvalan svima koji su mi tamo bili pomoć i podrška, posebno onima koji su dolazili četvrtkom na misu.
Promjene su teške. Kad ostavljamo nešto što je bilo važan dio našega života, umire dio nas samih. Ne vjerujem da će mi ikada više u životu biti lijepo kao u ovom proteklom razdoblju, ali nije ispravno sve podrediti tome da mi bude lijepo. Ako svećenik druge ljude ohrabruje na promjenu kad je potrebna, i sam se mora odvažiti na to kada dođe vrijeme. I radi sebe, i radi onih koji su mu povjereni. Za svoju mladu misu uzeo sam geslo: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam.’ Danas to osjećam puno više nego tada, prije 11 godina.
Mnogi su me pitali o planovima za dalje. Čovjek snuje – a Bog određuje. Ako se poklope moje želje i njegova volja, prva mi je nakana pred kraj ovoga tjedna poći na Put Sv. Jakova – Camino. Nadam se da će mi tih mjesec dana puta i 900 kilometara pješačenja pomoći da posložim neke stvari u svojoj glavi i svome životu. Nastojati ću značajan dio toga vremena provesti u molitvi. Između ostaloga, svakako planiram moliti za sve svoje prijatelje, znance i dobročinitelje. Svakako ću moliti za župu i župljane i vojnike. Ako netko ipak ima neku nakanu koja mu je doista važna, za koju želi da se napose pomolim, može mi reći ili još bolje poslati poruku. Zapisat ću i ponijeti podsjetnik.
Kada to završi, onda se nadam se početkom studenog otići nekoliko mjeseci u naš samostan u Chicagu. Nakon toga, kako poglavari odluče.
Ukoliko mislite da sam bio dobar svećenik, bilo bi mi izuzetno drago i da se vi povremeno sjetite mene u molitvi. Ako mislite da sam bio loš, onda znate da mi je ta molitva još potrebnija, pa se svejedno pomolite.
Svima želim mir i dobro.
www.tomislavnews.com /Preuzeto s FB profila fra Mate Logare
