Duvanjski pjesnik iz Kongore, profesor Mijo Tokić, ovih je dana objavio svoju petu zbirku poezije, pod nazivom „Uspinjanja“ . Zbirku sam pregledala, pročitala i pročitavala, pa sam se upela, stepenicama uspela i našla oči u oči s pjesnikom Tokićem i ništa mu iza leđa rekla što mislim o njegovim stihovima iz ove zbirke!
Ovo je TN već objavio, ali , za uvod, ponavljamo:
U nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne iz tiska je izašla knjiga poezije Uspinjanja Mije Tokića, 91. knjiga u knjižnici Suvremenici. Ilustracije u knjizi uradio je akademski slikar Anđelko Mikulić.
Mijo Tokić, pjesnik je samosvojnog rukopisa i u svojoj petoj zbirci Uspinjanja potvrđuje svoje poetsko uspinjanje. Zbirka je komponirana u sedam ciklusa: Izvješće o vremenu, Planine, Muke, Vijenac (Hrvatski pleter), Nemiri i utihe, s dodatkom Žižaka i Zadarskih minijatura.
Evo kakvo je bilo suočavanje, kako je tekao razgovor, konstatacije, kritika, pitanja, razmišljanja i odgovori, između pjesnika Mije Tokića i mene.
Mijo, čitajući tvoje pjesme iz ove zbirke, u glavi mi je odzvanjao Mak Dizdar, AB Šimić i, meni posebno drag, Petar Gudelj, odnosno zvonili su mi njihovi stihove.
Mijo: Moguće, jer Maka Dizdara sam čitao i pročitavao, pa mu i jednu pjesmu posvetio, Šimićeve stihove također cijenim, Gudeljeve pjesme, nažalost, čitao sam malo, ono što mi je tu i tamo došlo pod ruke, a volio bih pročitati sve njegove pjesme.
Prva pjesme, izvan ciklusa, uvodna pjesma je i naslov zbirke „Uspinjanja“, koja je, na neki način, posvećena Ljilji Zrno, pokojnoj, legendarnoj medicinskoj sestri iz Domovinskog rata, koja je poginula na bojištu, spašavajući ranjenike. Ti pišeš :“Ti si se ljiljan bijeli/na svom kalvarijskom putu/ uspela u nebo/Prešla u zvijezde(Veće pobjede nema)“
ali i da „Uspinjanje je uvijek pobjeda“. Ja uspinjanje razumijem kao muku, kao veliki trud, kao borbu…?
Mijo: Pjesma je posvećena i Ljilji Pavković, i Ljilji Zrno, i svim Ljiljama koje su se svojom žrtvom, svojom čestitošću, ali i svojom patnjom i tragedijom, svojim životom uspinjale i izdigle do zvijezda. Uspinjanje jest borba, jest trud, ali sama ljudska želja za uspinjanjem, njegova oduka uspinjati se (ka ostvarenju nekog cilja) je pobjeda.
U prvom ciklusu Izvješća o vremenu 12 je pjesama, svaka pjeva o jednom mjesecu u godini i meni su ove pjesme, haiku po sadržaju, poneka i po strukturi, najljepše, možda ne i najbolje, u Zbirci, jer volim prirodu, volim svaki mjesec, sa svime što donosi i po čemu je osobit. A jesu, osobite su i tvoje kratke pjesme o mjesecima, pa izdvajam Lipanj: „O da sam leptir/o da sam pčela/i živim od ljepote/cvijeta“, ali i Listopad: „Pustite me /da se opijam zlatnim bojama/jeseni/i da mi šušti
u ušima/dok šetam, šetam, šetam/po lišću/lišćem, lišćem, lišćem“. U kojoj se, ne samo čita, osjeća jesen, nego pjesma ima i jasnu sliku i ton, šuštanje se čuje, sag se vidi, mekoća lišća osjeća, lirika…Ovo je najjača pjesma, po meni, koja ima i sliku i ton, i ljepotu i zvon!
Međutim, u pjesmi Prosinac „Zima ubija sunce“, jest da sunce prosijava, ali da u prosincu može ubiti sunce?!
Mijo: Može, a zanemarila si prvi stih:“ Tek Božić/sunce s neba/ubije zimu…“, dakle Tek Božić, Božićna blagost, proviđenje, vjera i svjetlo Božića ubijaju zimu!
Je li svaka od ovih pjesama nastala baš u mjesecu o kojem pjeva?
Mijo: Ne, pišem kako mi dođe, po inspiraciji. Možda je „Srpanj“ nastao u siječnju, a „Lipanj“ u svibnju, ne vodim računa, niti znam kad je ( u kojem mjesecu) koja od tih pjesama nastala.
Drugi ciklus u Zbirci, Planine, pjeva o 20 planina, bosanskohercegovačkih i hrvatskih. Samo po dvjema od njih, kad sam pročitala pjesme, željela bih šetati: Smiljevačom i Čabuljom, iako obožavam planine: Vran, Ljubušu, Zavelim, posebno. Zašto Smiljevačom i Čabuljom? Pa zato što su one u tvojim pjesmama, a ja mislim da i jesu, nježne, strasne planine, stvorene za ljubav, za ljepotu.
“ Planina se predala suncu/sunce planinu zagrlilo/Iz ove se strasti/iz ovog se ognja, o Bože/samo ljepota/može/roditi/i smiljem prekriti planinu“(Smiljevača) i „Visulja/smilje vrisak/kadulja/Od kamena od mirisa/krasulja/Od kovilja kovilja“ (Čabulja).
Druge planine iz tvoje Zbirke su i visoke, i gorde, i jesu pune ljepote, ali su i pune grobova, krvi, kostiju…“ne možeš u zemlju gledati“. I ove pjesme odjekuju, ali ehom krvave i slavne povijesti, one ječe, one su gnijezda, utočišta progonjenim. Onaj tko poznaje ove naše planine, razumjet će i pjesme, imaju jasne asocijacije na događanja na njima, na legende vezane za njih, ali tko ne poznaje našu povijest ostat će, čini mi se, uskraćen za odgovor:Što je pjesnik htio reći?
Mijo: Ja mislim da neće ostati i da postoji, u svim pjesmama, pa i u Planinama, jedan lajt motiv, jedan univerzum koji se provlači kroz pjesme, a to jest uspinjanje, a planine su prepreke koje treba svladati. Život nije samo ljepota, a nije ni samo gorčina, nije samo smilje, a planine su upravo čuvarice naše povijesti, zadivljuje nas njihova postojanost, uspravnost…“… i znam/smrt će odustati, pod ovom planinom/neće životu moći odoliti/uspravit ćemo se/bez obzira na koju (se) stranu naginjao/upinjao svijet/i nesklon vjetar“(Velež).
Pjesma Zavelim je satkana od legendi i stvarnih događaja, od dozivanja Vila i hajduka, od gange koja se ne zaboravlja, „Vraćam ti se /i onda kad me nema /i onda kad me ne bude /i kad pomisle da sam te prebolio“, vraćanje je to, neprestano, iskonima, korijenima.
Vlašić je besputan, nepomičan i nepokretiv, a Velebit nas uči kako kad ustanemo trebamo ostati stojeći, dok je Gvozd s jasnim asocijacijama „Olujno/okupan/suncem/blistaš“.
Ne dvojim o vrijednosti svih ovih pjesama iz ciklusa Planine, ali ja volim pjesme koje miluju, koje me raspolože, asociraju na ljubav, ali-to je moj problem! Dvije pjesme, Mijo, malo se izdvajaju od ostalih pjesama, jedna svojom susretljivošću, nudi sedlo za prijelaz (Ivan-planina), druga, Koprivnica, svojom tajnovitošću: („(Dijeli svijet na dvoje:/dovde i odavde/prve korake, tvoje dvorište/i ono što je iza brijega/što treba dovidjeti)?
Jesu, te pjesme su karakteristične po nekim svojim graničnim posebnostima. Ivan-planina(Ivan-sedlo): „Hoćeš u Bosnu/hoćeš u Hercegovinu/hoćeš suncu/moraš preko Ivana/ Sedlo je tu da lakše prijeđeš“. Sedlo, dakle, kao nužni prijelaz, a lagani, susretljivi, poznati, a na drugoj strani , Koprivnica je tamo iza, gdje nam pogled ne dopire iz našega dvorišta, ona je prepreka koju treba prijeći, a do tada, može se samo dovidjeti: Ako ćeš u svijet/ako ćeš kući/moraš je prijeći/Vrata nade/mjera pobjede (Koprivnica).
*****
Treći ciklus naslovljen je Muke, u kojima pjevaš o “probranim” mukama na koje čovjek nailazi u životu: Muke s čavlima (ili ljudima), Muke s krilima, Muke s kosom…, a ja bih izdvojila dvije muke: Muke pjesnika koji bi „htio spasiti svijet/a ima samo pero“ i Muke s imenom (ime ruže), gdje pjevaš , otprilike, ako ruža izgubi nježnost, ona postaje divlja ruža?
Mijo: Kažem, divlja ruža ili trn, s bodljom u imenu, u imenu trn je ta bodlja, to r, para, bode.
*****
Četvrti ciklus nosi naslov Vijenac (Hrvatski pleter), a osam strofa-pjevanja posvećeno je hrvatskom uzniku Dariju Kordiću. Mislim da prva strofa: “Kao i sloboda /nadilaziš pjesmu/(Drugi su ti spleli /vijenac /od trnja” sve govori.
*****
Peti ciklus je Nemiri i utihe, što su tebi utihe?
Mijo: Utihe su smiraj, mir, ono što dolazi nakon nemira.
U ovomu ciklusu više je jakih, antologijskih stihova, baš onakvih kakve volim i kakvi se pamte ili zapisuju na koricama školskih udžbenika, bilježnica, ono, da se svako malo, kad smo tužni ili sretni, vratimo njima i pročitavamo ih, želimo prodrijeti u njihov smisao, poruku, pouku. U jednoj od njih, Vjetar ne može ništa travama, pišeš: Vjetar ne može /ništa travama/jer su nježnije
Mijo: Nadam se da to nije teško razumjeti, silom se ništa ne može, sila je prolazna.
U pjesmi Smjerno hodajmo svijetom ima strofa, koju jesam naučila napamet i koju bih preporučila svima da je upamte: “Naši koraci nek budu ko pahuljice/što se pri dodiru sa zemljom/tope/i miluju lice/Ili još bolje ko poljupci,/čega se taknu da procvate“.
Mijo: Drago mi je da si taj stih upamtila, nemam što dodati!
Ali ja imam: izdvojila sam još jednu iznimnu pjesmu ( ne znam koja je po redu iznimna?)- Kratki esej: Nenapisana pjesma i podcrtala stihove: „Ako smijem reći/najljepše su moje nenapisane pjesme
………………………
Nažalost, nitko ih neće upamtiti/(Nisu napisane)
To su zauvijek izgubljeni biseri/u plićaku života“
i dodajem: Mijo, smiješ reći, ja vjerujem da su ti najljepše nenapisane pjesme, iako, ruku na srce, i ove napisane( veći broj njih!) zvuče i odjekuju jako dobro, inače ih ne bih pročitavala i napamet učila. Moram još navesti i stihove, jaku poruku iz Eseja o osvajačima:
“ Gospodari zemlje čuvaju oteto (blago) /podižu zidine /kopaju rovove i opkope/postavljaju straže/Umiru od straha/kad će ih njihovo zlo pogoditi/Tvoje je samo ono što si ljubavlju osvojio“
Mijo: Opet ponovljeno, ništa se silom ne može ili oteto-prokleto, jer- ljubav je jača od mača, sila ništa ne može ljepoti!
Ali…dobro, ovaj „ali“ ću ostaviti za malo kasnije, jer trebam još reći da postoje dva dodatka ovim ciklusima: Žišci i Dodaci.
U Žišcima su kratke, gotovo minijaturne pjesme, neke zvuče aforistično, neke poslovično, kao mudroslovice, a jedna je, opet o sili-nečistoj: „Ako druguješ /ili ako si se udružio s tamom/ako si ruku pod ruku s tamom/sve ti ide od ruke/(i fondovi i računi /I biznis i karijera)/I ruže će ti cvasti na putu/moći ćeš sve/imat ćeš sve /osvojit ćeš sve/dobit ćeš sve/ali – ničije srce“
Mogla bih još navesti neke minijature koje mi se sviđaju u Žišcima, ali, evo onoga ali-neke mi uopće nisu dobre, neću reći loše, jer se, sigurna sam, nekomu i sviđaju. Da se mene pitalo, a srećom nije, neke bih pjesme izbacila iz ove zbirke i smatrala bih je savršenom, naučila sve pjesme napamet i često se podsjećala na njih.
O da, ima u Dodacima i drugi dio, pod nazivom Zadarske minijature (memoreske), napisane Uz 40. obljetnicu Hrvatskog proljeća.
Otkud, Mijo, memoreske, koje su vrijedne, kratke pjesme, ustvari ode gradu Zadru?
Mijo: Pa, prvo o memoreskama, ja mislim da je to nova riječ u hrvatskom jeziku, jer je nisam ranije nigdje čuo, ni pročitao. Mislio sam, ako može humoreska, analogno, može i memoreska! To jest u slavu jednog stamenog grada u kojemu sam proveo jedan dio života-studij. Bile su to burne godine, kada :“ Mi iz sedamdesetih/stupamo gradom
stupamo životom/Vrijeme nas još nije dotuklo/Tuklo je/tuklo/(i oštricom /i muklo)“.
Ja, mislim da si od ovih pjesama sagradio lijep spomenik gradu Zadru, jednom (ili više)naraštaju, jednom Proljeću, a vidiš, mene su najviše dirnuli stihovi iz ovoga Dodatka:
„Zadre grade/gdje je moja mila/Odmilila“, pa što ću, kad volim ljubavne stihove i one mi zasjene i ove sjajne, duhovne, produhovljene, domoljubne, zavičajne…
Moram, na kraju, primijetiti, a meni se to sviđa, ali sigurna sam da će nekima, nevještima čitanju poezije, biti problem čitati tvoje pjesme, jer je interpunkcija rijetka, tek tu i tamo točka ili zarez, a ni pravopis nije jača strana?
Mijo: Pa ja pišem kako osjećam, kako mi dođe, stihovi, a ni pjesme nemaju nikakvih ograničenja, tek gdje je doista nužno, koristim interpunkciju. Volim da su i moje riječi, stihovi, pjesme…slobodni!
Mijo, samo ću objaviti dio našeg razgovora (doduše, ja više govorila, ali ti si puno rekao u pjesmama!), jer sam svjesna da će i to biti podulji tekst, a danas se malo čita i poezija, a kamo li razgovor o njoj!
www.tomislavnews.com/ Razgovarala: Ljuba Đikić
