Znam već od prije, pričali mi stariji iseljenici, oni …kako to volimo reći …prve generacije, kako su u Berlin, svojevremeno za masovnih dolazaka na rad u Njemačku, stizale po cijele obitelji, naselja, sela …Tako, primjerice, u Berlinu živi više Tijaričana nego li u samoj Tijarici danas …
Piše: Sonja Breljak
-A ono, Bože moj, jedni za drugima dolazili, pomagali se …znalo nas biti onda u jednoj zgradi i po više familija iz Roškog polja …govori mi jedna gospođa, pa se spominje …a to već i stavih i u koju od prijašnjih pripovijesti o iseljenicima …kako je svojevremeno njezin suprug na birou rada u Berlinu upisao da ostaje tri godine , a kum ga gurka pa mu veli: -Piši dvi, dosta nam i dvi! Od tad prošlo 40 godina!
Slično se dogodili i s Tijaričanima, Brođanima i inima što su tih šezdesetih godina stigli na “privremeni rad” u Njemačku, te postali Gastarbeiteri. I oni i domaćini mislili kako je to stvarno jedan privremeni boravak pa sad kad se radi o (ne)integraciji uzroke i razloge njezina (ne)ostvarenja i treba tražiti na obje strane.
Kako god bilo, ostade se dugo …tako dugo da je ne samo djeci, već i unucima Berlin rodni grad i mjesto odrastanja a zavičaj roditelja mjesto za ljetni odmor. Dogodi se i da iz staroga kraja potegne tko god i do Berlina, onda se pomislit da …il su izbori ili negdje treba para …
Zgodan je, nadasve zanimljiv bio susret koji se odigrao u nedjeljno popodne. U dvorani Hrvatske katoličke misije tek par ljudi kad stigoh u najavljeno vrijeme. Naime, na susret je pozvao svećenik iz Roškog Polja, fra Jozo Radoš -Đoka. Stigao u Berlin, posjetiti svoje …kako kažu …Rožane.
-Je li ovo jedina dvorana ovdje? -pita stariji Rožanin. Ja malo razgovaram s njima, vidim da susret još neće početi jer je još premalo ljudi. –
-Nije jedina, kažem, ali je najveća, na katu je jedna manja i u prizemlju jedna još manja.
-E, mala je, kaže.
-Možda, ali ako ju napunite, pa bude na ovom susretu premala, bit će to dobro, odgovaram i smijem se. Bijah radoznala, vidjeti koliko će Rožana pristići.
-A koliko dugo ste vi u Berlinu? pitam tako.
-Ama, priko 40 godina, skoro 45 …odgovara. -A šta sam ti mislio bit, malo …čujemo od prije poznatu priču …
Uto se skupilo tridesetak ljudi pa susret i otpoče. Fra Jozo nije gubio vrijeme na filozofiranje. Jakog je, čvrstog glasa, primijetih to i za misnog slavlja. Svećenik iz naroda, koji s narodom svakodnevno ima posla, pa poduzetan, praktičan. Ujedno, i voditelj udruženja Kap ljubavi.
No dobro …osluhnuh najprije razgovor s Rožanima. Fra Jozo prvo iznosi godišnju statistiku. Pokazat će se, prilično deprimirajuću. Naime, u Roškom Polju danas živi tek 662 stanovnika. Čini se više ih je u Berlinu! Prošle godine su krstili 12-tero djece a od toga samo četvero što ih je ostalo u Roškom Polju. Mjesnu školu polazi 38 malih Rožana …Dosta je samačkih obitelji, starica i staraca.
-Imamo 215 obitelji a 60 je samaca, veli fra Jozo.
– E, bolje da nam tu statistiku niste ni rekli, “ispali” jedan berlinski Rožanin.
-A mora se …kaže fra Jozo …ne moš svit lagat. Tako je stanje, otpovrne svećenik.
Dobro …nakon statistike fra Jozo je Rožanima u Berlinu iznio i plan dogradnje župske kuće, točnije …prostor treba proširiti za još jednu sobu za goste.
-A eto najave se kolege u posjet, pa kud …pojašnjava fra Jozo.
-Dobro, u redu, a hoćemo li i mi moći tu prenoćiti ako dođemo a nemamo di? …neda se smesti jedan Rožanin pa postavlja pitanje i po više puta.
Drugi opet pita za put…
-Bilo bi bolje onaj dio puta …reče i koji …dovršiti da se može normalo dolaziti.
-Ili i za djecu nešto da kad već dođemo imaju gdje izići…
Treći pita što je s izgradnjom mrtvačnice u jednom drugom zaseoku. Premalo je i pitanja a i odgovora iako fra Jozo ponavlja:
– Pa pitajte, pitajte…
Reklo bi se …previše je i kilometara a i godina. Tko može tako dugo voditi život na dva kolosjeka. Normalno da zanimanje i žar za drugim mjestom pa bilo ono i rodno, s vremenom opada. Tek čežnja, snovi ostaju. Eto, u ime tih snova, Rožani okupljeni na susretu s mjesnim župnikom, potegoše novčanik barem koliko-toliko pomoći uređenje gostinjske sobe u njihovom mjestu. I sami su odavno u njemu tek gosti. Samo eto, tu stvarnost srce još nije primilo do kraja.
-Roško polje je selo u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, neposredno na hrvatskoj granici. Pripada općini Tomislavgrad. Stanovnici su Hrvati. Mjesto je brdovito, na nadmorskoj visini je od 916 metara. Klima je kontinentalna s kratkim i toplim ljetima i hladnim i snježnim zimama. Oblast je osim nekoliko sela, jedva naseljena. Tu su još zaseoci Krnjin, Vojkovići, Pavlovići, Radoši, Zaljiće, Hambar, Kosica, Zidine iVranjače. Roško Polje je osnovano 1758. godine. 1970. je imalo 2 500 stanovnika. Danas je taj broj, u nedostatku posla za mlade i loše prometne infrastrukture, znatno smanjen a tisuće Rožana žive širom svijeta …kaže između ostalog wikipedia.
No, više od nje o životu u Roškom polju, zna berlinski gost, fra Jozo Radoš. Voditelj je Kapi ljubavi pa nam i o tome malo pripovijeda. Kaže …skrbe za preko 300 obitelji ne samo u Tomislavgradu već i u Uskoplju, Bugojnu …
-Nije lak život, nema se posla pa nastojimo pomoći naše ljude u svemu što treba, pomažemo bolesnima, samima, sirotinji, nabavljamo drva, hranu, lijekove …
-O, zovu ljudi našeg fra Jozu dan i noć …veli naš fra Rade u crkvi predstavljajući gosta iz Roškog Polja, pa pripovijeda jednu anegdotu:
– U četri po noći zvoni fra Jozi mobitel. On se javi pa ko automat kaže: -Pretplatnik nije dostupam …pretplatnik nije dostupan …A jedna baka s druge strane telefonske linije odgovara na to: -A, kud ga je sad đava odnija! Božemeoprosti, nasmijala se cijela crkva.
Volim sresti svećenike koji žive s narodom, takvih se sjećam iz djetinjstva, onih što su znali “uglavu” sve obitelji, male i velike članove, nevolje i probleme …Ne stignu puno teretizirati i okolišati.
-Taka i taka stvar …eto ljudi …jel ima pitanja …I to je to.
Fra Jozo Radoš je 16 godina svećenik, u Roškom Polju je tri godine.
-To je naš Đoka, kaže fra Rade predstavljajući gosta nakon nedjeljne mise. -Jedna baka došla pa ga pitala:- A jesil ti onaj svećenik što vodi Ljubav?
Fra Jozo Radoš iz Roškog polja vodi Kap ljubavi. Nju je i donio u Berlin.
Sjećate se onog …kap po kap -čini slap. Tako je i s berlinskim milodarima. Stigli ako Bog da, u ruke onih čije će oči zasjati nadom. S tom mišlju su pomagali i pomogli i Rožani iz Berlina. Dobro se oni još sjećanju svojih mršavih vremena.
-Piši dvi, dosta nam i dvi (godine)! A prošlo ih 40 od tada. Tim je riječima opisana sudbina gastarbeitera, naših Brođana, Tijaričana, Rožana …I nju za razumjeti potrebna je -kap ljubavi.
Hrvatski glas Berlin/TN
