Noć pada na Duvanjsko polje, Vran i Čvrsnica pružaju svoje nijeme obronke u duboko nebo, visoko među prve zvijezde koje gore i blistaju kao kristali.
Vukovar je pao sada već davnog 18. dana, u mjesecu studenom 1991. godine. Bila je jesen, hladna, teška, bolna, protkana crvenilom krvi i patnjom beskrajnih kolona koje su bježale od noža.
PIŠE: Milan Jurčević/www.tomislavnews.com
Mi Hrvati na ovim prekograničnim prostorima jako dobro osjećamo i dijelimo tu bol svoga naroda, jer smo tu ranu zalili krvlju svojih najboljih sinova. Od Prevlake pa sve do Dunava, mi smo uvijek bili prvi, na maču, na sablji, u krvi, na kuburi i pušci. Mi smo Spartanci što zadrto i hrabro do zadnje kapi krvi, do zadnjeg neispaljenog metka brane neki bezimeni klanac, neku zabačenu čuku, tajnovitu i hladnu šumu.
Tog istog studenog, na taj isti dan osnovana je Hrvatska Zajednica Herceg Bosna, kao odgovor na opasnost koja se nadvila nad ovaj istureni dio hrvatskog naroda. Bila je to politička, vojna, gospodarska i kulturna organizacija ugroženog naroda koji se odlučio organizirano braniti.
Snažan je to bio svijet što je stao pod zastavu Herceg Bosne, pred oluju i nesigurnost koja se poput oblaka navlačila na naše šume, polja i njive. Gubili smo gradove i sela, gubili smo muževe, žene i djecu, starce i golobrade mladiće, a na kraju smo izgubili i Herceg Bosnu. Potajno, mučki, ispod stola njeno ime je izbrisano s političke karte Europe, a mi smo ostali robovi na vlastitoj zemlji i podstanari u rođenoj kući.
Danas kad Vukovaru pale se svijeće, zatvaram oči i naslanjam uši na povijesno ćutanje i muk što okružuje prošle dane. Noć pada na Duvanjsko polje, Vran i Čvrsnica pružaju svoje nijeme obronke u duboko nebo, visoko među prve zvijezde koje gore i blistaju kao kristali. Korake im čujem, zastave što vijore i silan huk koji se razliježe s usana njihovih. Tisuće sinova Herceg Bosne, besmrtna i vječna vojska pozdravlja svoju izgubljenu domovinu, trobojnicu, pleter i štit bez krune.
Herceg Bosno suzo moja, zemljo bez spokoja!
