Listopad je mjesec knjige, priča i pjesama, pa mi odlučili naše čitateljice i čitatelje častiti lijepim, pomalo nostalgičnim pričama, i pjesmama, i zapisima i… iz duvanjske prošlosti, ali i sadašnjosti. Uz podsjećanje da je više od 300 rođenih, ili porijeklom Duvanjki i Duvnjaka do sada objavilo jednu ili više knjiga, u nekoliko nastavaka objavljivat ćemo vrlo zanimljive Zapise Blage Vukadina, rođenog u Mandinu Selu, u duvanjskoj općini.
Do kraja mjeseca kolovoza – ljeto je za Njemačku bilo neuobičajeno toplo i nije nam bilo dosadno, jer se i u njihovim selima djeca igraju, dosađuju i čine gluposti, a zahvaljujući Zvonkinim idejama njih nije nedostajalo – išli smo često na kupanje u jedan mali gradić s velikim bazenom gdje su mi ukrali Milkin bicikl, igrali nogomet s Peterom koji mi je uzaludno nastojao objasniti da je Rummenigge bolji igrač od Zajeca, a uvečer smo za stolom dočekivali daidžu Andriju.
Ja bih ga, kao dobri irget, uvijek upitao je li se umorio i kako kuća napreduje.
Ljeto u Njemačkoj brzo je došlo svome kraju. Naučio sam puno novih riječi, upoznao pola sela u kojem je daidžina obitelj živjela i pojeo masu dainičinih kolača, tako da mi krajem kolovoza moje hlače, unatoč irgetovanju i napornom fizičkom radu na gradilištu, nisu više odgovarale, posebno preko stražnjice.
Mirkove hlače nisam mogao ni preko koljena navući – on je oduvijek bio žgoljav i sitan u odnosu na mene – no Zvonko je, iako najmlađi od nas trojice, bio „slatkoran“ i njegova odjeća perfektno je odgovarala uz moje atletsko tijelo, pa mi je dainica spremila nekoliko hlača, džempera, jakni, košulja i svega što je Zvonki bilo okračalo da imam za zimu u Zagrebu. Natovarila je pun prtljažnik mercedesa – do kolodvora me daidža nije vozio u starom opelu, možda stoga da ne zaprljam odjeću, a možda jer nije htio otezati s mojim odlaskom, pa je izabrao brži auto – spremila mi u vrećicu nekoliko sendviča za put i mahala ispred kapije sve dok daidža i ja nismo odmakli iz mjesta, u pravcu kolodvora u Mannheimu.
Prije nego sam sjeo u vlak daidža me je odveo na sok i platio mi za irgetovanje, dnevnice su ispale majstorske, pa se nisam nimalo žalio kad je rekao:
„Evo ti iljadu maraka. Dobro čuvaj pare da imaš za školu i pazi da ti ih neko ne ukrade, ima svašta na putu. Ani ću po Jozi poslat ostatak što si zaradio, da kupi drva za zimu.“
U Münchenu sam presjeo na vlak za Zagreb i smjestio se u odjeljku u kojem je sjedila samo jedna, po mojoj tadašnjoj procjeni starija, žena pozamašne figure, otprilike u četrdesetim godinama života. Zvala se je Stanojka i dolazila je iz istočne Srbije, iz Timočke krajine, a radila je u gradu Ulmu, u kuhinji. Govorila je teškom, nerazumljivom ekavicom i trebalo mi je dobrih sat vremena, sve do austrijskih Alpa, da je razumijem dok mi je pripovijedala kako ima sina mojih godina, svako malo nudeći mi nešto za pojesti i neprestano ponavljajući da se na putu moram čuvati jer ima svakakvih ljudi.
Išla mi je Stanojka na živce, čak sam htio promijeniti kupe, ali je do Villacha, zadnjeg grada u Austriji, vlak bio prepun, pa sam nevoljko ostao s njom sve do Jesenica, prvoga mjesta u ondašnjoj Jugi.
Nakon što su nas napustili carinici i milicajci vlak je ostao poprilično prazan, i baš kad sam se htio riješiti dosadne žene, u naš odjeljak banula su dvojica muškaraca u srednjim godinama, koje je Stanojka odmah htjela otjerati, govoreći im neljubazno:
„Nema mesta kod nas. Idite dalje!“
Ja sam najprije zinuo ne znajući zbog čega ih odgoni od mene kad su ljubazni – cijelo vrijeme žena je spominjala da sam dijete i da me puste na miru – i počeo usput promatrati što rade na sjedalu. Jedan od njih, ćelaviji i viši, izvadio je tri kutije šibica i raširio ih pored mene, stavio bijelu kuglicu među prste i potom istu prekrio jednom od kutija, pa sve skupa počeo nespretno miješati, dok je onaj drugi iz dosade pogađao ispod koje kutije je skrivena kuglica.
Mješač je bio prilično nevješt, nekoliko puta mu je kuglica čak pala na pod, a nije se posebno uzrujavao, niti ljutio kad je Stanojka počela vikati:
„Gubite se od nas. Zvaću miliciju!“
Utom je hodnikom prošao jedan skupo i lijepo obučeni muškarac i zaustavio se ispred našeg kupea, znatiželjno promatrajući kroz otvorena vrata što dvojica igrača rade, prije nego je počeo razgovor s ćelavijim od njih:
„Slabo sakrivaš kuglicu. Uvijek vidim gdje je.“
„Hajde onda pogodi ispod koje je kutije, kad vidiš!“
„Ništa lakše!“ – odgovorio mu je elegantni, novopridošli putnik koji je u međuvremenu počeo razgovor sa mnom, pitajući me odakle sam i kamo putujem. Obradovao se kad sam mu rekao da sam Duvnjak, on je, kako reče, bio Marko iz Posušja, čak je poznavao jednog Stipu iz nekog duvanjskog sela, jedino se nije mogao sjetiti Stipina prezimena, ali smo zajedničkim trudom otkrili da čovjek mora biti iz Mrkodola.
Marko i ja smo se kao pravi zemljaci brzo sprijateljili, ignorirajući cijelo vrijeme Stanojku – ja još uvijek nisam razumio zašto se nepoznata žena iz Srbije toliko brine za mene i hoće me po svaku cijenu odvratiti od razgovora sa zemljakom, dok ostali njenu viku, prizivanje pravde, milicije i nekoliko mjeseci ranije preminuloga predsjednika države nisu ni registrirali. Posušak Marko se je iz dosade počeo kladiti s dugonjom da će pogoditi pod kojom kutijom je ovaj skrio kuglicu, ali je morao staviti sto maraka kao ulog. Nakon samo nekoliko minuta zaradio je više od petsto maraka!
Vidjevši da je po dobru krenulo, a htijući nesebično pomoći svome mladom zemljaku, Marko je i mene nagovorio da se počnem kladiti i pomagao mi pri pronalaženju kuglice. U roku od petnaestak minuta, unatoč Stanojkinoj galami da se ne upuštam u igru, u džepu sam umjesto daidžinih tisuću odjednom imao više od dvije tisuće maraka. Cijelo bogatstvo!
Već sam počeo planirati kako ću materi kupiti fiću o kojem je sanjala, da ne mora nedjeljom pješice na misu u Kongori, kad je Stanojka počela plakati i preklinjati odrasle muškarce rukama sklopljenim preko grudi „da me ostave na miru i da je grehota pljačkati decu“, a kad je nisu poslušali, proklinjala im sve živo i mrtvo.
Zbog Stanojkine vike se prilikom jednog pogađanja nisam mogao koncentrirati, pa sam prvi put izgubio ulog, kojega smo po Markovu prijedlogu u međuvremenu povisili na dvjesto maraka, da još više zaradim kad već imam oko sokolovo. Smotuljak novčanica iz moga džepa – pokazao sam ga igračima kad su me upitali imam li uopće dovoljno novca za sudjelovanje u igri – je što smo se više približavali Ljubljani, postajao sve tanji i manji, no nisam htio prestati s igrom prije nego što barem povratim prvotnu zaradu, pa prije nego što vratim irgetovanjem zarađenu plaću, a na kraju bih sigurno i proplakao da mi nije bilo neugodno ispasti slabić u očima ozbiljnih muškaraca i dosadne žene.
Kad smo stigli do glavnog slovenskog grada ostala mi je jedna jedina novčanica s naslikanim orlom, a i on je izgledao nemoćno i bijedno, poput mene i Stanojke koja je još uvijek dozivala miliciju.
Šibicari su, vidjevši da se vlak puni drugim putnicima, nestali u masi ljudi zajedno s mojim snovima o novom fići i devetsto maraka. Moj zemljak Marko je otišao na zahod i nije se više vratio. Ne usuđujući se pogledati Stanojki u lice napustio sam kupe i sve do Zagreba ostao stajati na hodniku, smotreći u daljinu, čitajući napomene na maloj metalnoj pločici da se ne naginjem kroz prozor i brojeći tunele.
Od solidne zarade ostalo mi je samo sto maraka! Laknulo mi je tek malo kad sam shvatio da ipak imam dovoljno novca za autobusnu kartu od Zagreba do Duvna, pojeo sam sendviče koje mi je dainica Iva spremila, uzeo torbe iznad Stanojkine glave i na zagrebačkom kolodvoru napustio vlak, nastojeći ne čuti riječi izgovorene teškim timočkim dijalektom:
„Sine, sine, prevarili su te gadno! Gde je bila milicija! Gde pravda!“
Zvonki daidžinom okračalu odjeću odnio sam u kuću Ane Kalčine, ostavio sve kod nje dok se ne vratim iz Mandina Sela i jutarnjim autobusom krenuo u pravcu Duvna.
Materi sam slagao da sam zarađeni novac, skupa s garderobom, ostavio kod Ane da ga ne izgubim na putu. Bilo mi je tek nakratko neugodno kad me je mater pohvalila:
„Pametno i bistro moje dite! Tako triba! Cilo lito si teško radio i bio bi jazuk da ti neko ukrade pare, ili da te, ne daj Bože, privari! Ima svačega na putu.“
Grižnja savjesti zbog laganja i naivnosti me je nakon izvjesnog vremena pustila na miru, a tomu je pripomoglo i znanje da nitko osim Stanojke iz Srbije i Marka iz Posušja nije imao pojma što se dogodilo s novcem kojeg sam zaradio kao daidžin irget, znojeći se po njemačkim gradilištima cijelo ljeto.
Daidža me iz nekog nepoznatog razloga nikada više nije zvao da irgetujem, iako još uvijek zida kuće okolo Vinske ceste u okrugu Neustadt.
Ispričao mi je prije nekoliko godina – kad je navratio kod mene u Austriju da vidi kako sam se snašao i jesu li zidovi u mom stanu „pod vinklu“ – da skoro svake godine ozida po jednu novu kuću i proda je prije nego je gotova. Dosadno mu veli u penziji bez posla, a ljudi uvijek trebaju kuću.
Isto kao i majstori irgete.
(Nema više)
www.tomislavnews.com /Piše: Blago Vukadin
