Humor

SVETI NIKOLA, vjerujte, posjećuje i odrasle!

900Pregleda

Prosinačka noć se spustila brzo i vješto kao pravi lopov i prekrila svijet svojom mističnom moći. Vjetar se igra božićnim dekoracijama, a bukova cjepanica veselo puckata u peći dok vas tv reklame guraju u san!
Najedanput čujem čudne šumove iznad krova, a potom nespretno kotrljanje niz dimnjak.
Kroz ključanicu dopire bjeličasta svijetlost iz dnevnog boravka. Oprezno odškrinem vrata…kad tamo, blaženo zavaljen u trosjedu, stariji gospodin s dugom bijelom bradom, crvenom kapom, crvenim ogrtačem, u nekoj dugoj i čudnoj bijeloj halji. Pored njega dugački zlatni štap i puna vreća darova!
Blaženo zavaljen u trosjedu povlači šljivu iz ploske koju je stari nabavio za Božić.

Piše : Jakov Krišto
Kad me spazio, mahnu rukom, pozva me sjesti kod njega i onako po naški reče: “Evo, ja izbio!”
“A tko si ti?”
“Čuj tko sam ja! Pa ja sam Sveti Nikola”!
“Oprosti, nisam znao. Možda me zbunilo to što sam mislio da sveci ne piju alkohol.”
“Ma pusti”, odmahnu Nikola. “Kako neće piti, piju svi redom. Eeee, da ti znaš što sve nas ljudi moljakaju i što sve od nas traže, drugačije bi razmišljao…pa to trijezan saslušati ne može! Evo, baš sam jučer srio Svetog Antu! Znaš da njega posebno gnjave za izgubljene stvari. Veli, moli ga neki luđak da nađe ključeve. Nalila se budala pa idući iz birtije završio u fošalu, izgubio ključeve od auta, a sada prpa po ladicama i psuje ženu. I štaš mu, šta!?
Evo, i meni je jedan klinjo pis’o kako bi volio da Dinamo prođe skupinu Lige prvaka, drugi bi želio da neki njegov tip postane predsjednik, a jedna curica je poželjela da joj je Severina postane mater! A neki mladić u najljepšim godinama moli me da ima puno djece, da im ja budem zaštitnik. A još nije ni curu našao, kamo li se oženio! Pa sad ti ne popij”?!
“E sada te razumijem, natoči i meni jednu”- velim ja.
Razgovor je lijepo tekao dok ja nisam spomenuo kako je u moje vrijeme ovako po krovovima tumarao Djed Mraz. E tada se Sveti Nikola skoči, rumenilo mu obli lice, a iz očiju pođoše frcati iskre.
“Ne spominji mi tog rumenog debaljka, tu komunjaru i starog udbaša koji je samo potkopavao nacionalno biće. Što je donosio djeci, što…srp i čekić?! Ne spominji, ne spominji mi ga više nikad!”
“O.k. Samo sam mislio…”
“Ništa ti nisi mislio…već natoči ti nama još po jednu dok ja ne pronađem nešto za tebe”
“Čuj za mene”, baš super.
“E, evo ga! Za tebe imam predizborni materijal, veliki plakat i CD s najljepšim pjesmama  tvoje omiljene predsjednice”, i cinički se nasmija.
“Nemoj, molim te, ne treba, hvala ti…nemoj CD, ne taj umilni glas”!
Dok ja preklinjem on se lagano primiče glazbenoj liniji.
Ne, ne, ne…vičem iz sveg glasa, ali me nitko ne čuje. Pokušavam pobjeći, ali se noge ne pomiču! Vrištim u agoniji…a onda udarim glavom u noćni ormarić i budim se na podu kraj kreveta izbezumljeno se otimajući zgužvanim pokrivačima.

Pod svjetlom rasvijetle poznati predmeti u sobi dobivaju svoje konture. Komoda, knjige, slika na zidu…dugo mi je trebalo da shvatim gdje sam! Srce još ubrzano tuče i shvaćam da je sve bilo tek čudan san. Tijelo se lagano opušta i postupno se vraćam u stvarnost.

www.tomislavnews.com/ Foto ilustracija