U ime svih onih za čije se grobove ne zna i čije kosti ne počivaju na rodnoj grudi, u “Hercegovačkom tjedniku” bilježimo sjećanja svjedoka “Križnog puta”.
Objavljujemo svjedočenje Marijana (Marinka) Tomića, jednog od najmlađih sudionika “Križnog puta”
S “marša smrti” daleke 1945. godine, nije se vratilo mnogo Hrvata. Na tom “križnom putu” tisuće i tisuće ih je ostavilo svoje živote, ne dočekavši sunce slobode, ne ugledavši nikada više svoja rodna ognjišta. Rijetki su oni koji su se s tog puta vratili živi svojim obiteljima. Jedan od njih je i Marijan (Marinko) Tomić, vitalni 64-godišnjak iz Donjeg Brišnika, općina Tomislavgrad. Njegova priča slična je tisućama hercegovačkih i inih stradalnika, od kojih je preživjelih i živih malo, ali ipak dovoljno za svjedočanstva o tragičnim ratnim i poratnim događanjima i za iznošenje istine koja je 45 godina skrivana od naroda i prešućivana od povjesničara. Na sreću, istina je kao sunce – može zakasniti, ali se ne može sakriti.
PIŠE: Ljuba Đikić
S vidnim uzbuđenjem i glasom koji (još uvijek) od straha podrhtava, Marijan Tomić, poznatiji među poznanicima kao Marinko, započinje svoju ispovijest.
– Rođen sam u Donjem Brišniku, kao najstarije dijete Petra i Zorke Tomić, a bilo nas je šest braće i jedna sestra. Kao i svi Brišničani u to doba, živjeli smo od njive i stoke. Otac bi povremeno otišao “u svit”, te sam ja od malih nogu morao brinuti o kući. Bilo je tako i prve dvije ratne godine, samo što smo tada uzalud radili. Sve što bismo stekli (žito, krumpire, stoku), odnosila je vojska. Tako je bilo i u proljeće 1943, točnije 9. travnja, kada su nam partizani doslovce opustošili kuću. Nisam tada imao ni šesnaest godina, u kući smo svi gladovali, pa me je majka sa starijim susjedom, uputila u Slavoniju, kako bih zaradio vreću kukuruza ili graha. Putovali smo nekoliko dana, najviše pješice i stigli smo u selo Prč kod Nove Gradiške. Odmah sam počeo raditi kod gazda, na njivama ili u štali. Tu, na jednom seoskom imanju, jednoga dana me je zatekao čovjek u njemačkoj uniformi (kasnije ću saznati da je kapetan). Govorio je razumljivim jezikom (bio je Bačanin). Šalio se sa mnom, govorio da sam mlad i lijep, te da će me oženiti. Znao je da sam siromašan i da radim za vreću kukuruza. Poslije nekoliko dana opet je došao, obećao veliku potporu mojoj obitelji i ja sam obukao njemačku uniformu. Odmah sam poslan u Zagreb na obuku gdje ću ostati skoro šest mjeseci. U početku je komanda slala potporu našim roditeljima, ali to nije redovito stizalo, pa su nam isplaćivali u novcu, koje smo mi, kojekako, slali našim kućama. Na obuci nas je bilo mnogo, ali ja nikoga nisam poznavao. Odmah po Božiću (27.12.1943.) tražio sam i dobio dopust da odem kući, a već sam bio planirao da se u vojsku više ne vraćam.
Oca su partizani već bili strijeljali
– Kući sam, bez većih problema, stigao ne znajući da su mi oca prije tri mjeseca strijeljali partizani (4.10.1943.). Dočekuje me tužna majka i šestoro nejači. Majka mi priča zašto su i kako strijeljali oca. Bio mu poručio poznanik iz Eminova Sela (Stole Zdilar) da mu dotjera vreću kukuruza da bi zamijenio za pšenicu što su i prije činili. Ništa ne sluteći, otac je dotjerao kukuruz na uobičajeno mjesto u gradu (stara pijaca), ali ga poznanik nije sačekao. Sačekali su ga partizani i još s trojicom Hrvata (Stjepanom Gašparom, Matom Livajom i jednim Pleićem) strijeljali (bez optužbe i suda, a ja znam da je on bio nevin). Istu večer majku je o strijeljanju obavijestila njezina sestra koja je bila udana u Eminovo Selo, nedaleko od grada. Majka po noći ide pješice (15 km) da bi ga sahranila, ali partizani nju i sestru joj zatvaraju. Tadašnji župnik fra Šolje ipak sahranjuje na najbližem katoličkom groblju (gradsko groblje Karaula) četvoricu strijeljanih.
Ponovno u njemačkoj vojsci
– Tu zimu, proljeće i dobar dio ljeta bio sam u Brišniku, švercao duhan i sukneninu (čarape, torbe) za kukuruz i tako prehranjivao obitelj, neprestano strahujući da će oni iz Zagreba doći po mene. Nisam smio ni spavati u svojoj kući. Međutim, negdje oko podne u sedmom mjesecu 1944. godine kroz selo je naišla njemačka racija, odvodeći sve muške glave, ode 16 do 50 godina. Bilo nas je zaista mnogo i sve su nas sproveli u Samostan u Duvnu, gdje smo prenoćili. Ujutro smo svi prebačeni u sjeverni logor u Mostaru, a oni koji su bili stariji otišli su na rad u Mostarsko blato. U logoru smo ostali samo tri dana, a potom prebačeni u Osijek, gdje smo dobili njemačke uniforme i petnaest dana bili na obuci. Raspoređeni smo zatim na straže po slavonskim selima. Dana 25.10.1944. godine prebačen sam na front kod Sremske Mitovice, gdje je u borbi poginuo moj susjed Nikola Spaić, a jedan njemački major i ja bili smo teško ranjeni. Preživio sam pravim čudom. Smješten sam u osječku bolnicu i nakon pet dana, kao teški ranjenik prebačen sam preko Budimpešte u Njemačku. Sa mnom nikoga nije bilo od poznatih. Smjestili su me u jednu veliku bolnicu u šumi, kod mjesta Buchoe. Šef je već bio obaviješten da mu stiže jedan veoma mladi ranjenik, pa me je pri ulazu dočekao riječima: “Jadna majka koja ovako malu djecu šalje na bojište”. Svi su se trudili oko mene u bolnici, tako da sam ja nakon dva mjeseca bio potpuno izliječen. Već u bolnici, a bio je to početak prvoga mjeseca 1945. godine, dobivam naređenje da idem na front “Lajštele” kod Beča. Stigao sam tamo, a portir me uputio u komandu (soba br. 208). Odmah sam pitao bolesnički odmor, a oficir mi je rekao da mogu ići u Zagreb, a nikako u Duvno, jer su partizani stigli do Ivan-sedla. Ja sam htio kući, a ne u Zagreb.
Ipak u Zagreb
– Određen sam da idem u selo Šenkovac na Sutli, gdje sam zatekao mnogo poznatih, iz duvanjskog i hercegovačkog kraja. Tu sam bio stražar do kraja trećeg mjeseca, a tada smo svi prebačeni u Stari Grad u Sloveniji, preko Dubave. Stanovali smo u nekim lovačkim kućama i tu nas je zatekla kapitulacija (9.5.). Ujutro oko devet sati njemački oficir nas je sve postrojio i rekao da idemo kud god znamo, a tko hoće može ponijeti i oružje. Svi smo, uglavnom, krenuli preko Zaprešića i stigli u Zagreb sutradan, 10.5.. Bilo nas je u istoj koloni oko 80 Duvnjaka i Livnjaka. Na Selskoj cesti bilo je mnogo vojnika, ali i civila. Sve je bilo zakrčeno. Negdje oko podne preko zvučnika je ustaška vlast pozivala dobrovoljce da idu braniti Samobor. Neki odlaze, ali većina ostaje. Predvečer su ušle prve partizanske jedinice u Zagreb, a i domobrani, i ustaše i Nijemci se povlače prema Sloveniji. (Zato mislim da 8.5. nikako ne može biti dan oslobođenja Zagreba).
Na križnom putu
– Dakle, 10.5. oko deset sati navečer ja i Ante Lijović, nošeni masom, dolazimo na Jelačićev plac, odakle nepregledna kolona kreće prema Sloveniji. Ima i žena, i djece, i automobila, teških kamiona, konjskih kola, konja, a najviše pješaka. Nas dvojica tu vidimo (na placu) jedna gvozdena kola i dva konja, a u kolima puno duhana i cigareta. Sjednemo na ta kola, koja su jako malena, i uključimo se u kolonu dugu, po mom mišljenju, preko 10 kilometara. Uz put smo susretali brojne prolaznike i njihove stvari stavljali na ta kolica. Putovali smo tako dva dana do pred Celje, gdje smo ugledali partizanske zastave na bunkerima. Pred celjem je došlo do okršaja, gdje gine mnogo ljudi, a onda nam je partizanski oficir rekao da je put koloni slobodan. Međutim, nakon 4-5 km ponovno je na kolonu pucano iz šume, i tu opet ljudi ginu, ali više se nitko ni na koga ne osvrće, samo hrli naprijed. Ljudi su već iscrpljeni, žedni, gladni, izbezumljeni. Pred Dravski most stižemo 14.5. Most je već bio srušen i ljudi bježe kroz šume u grupama, pojedinačno. Opet se puca na narod (tu gine i moj prvi susjed Frano Pačar). Ja i Lijović bježimo kroz šumu. Uzeli smo samo šmajser, a sve ostavili i ruksake, i težu odjeću. Po putu je mnogo mrtvih, ima i ranjenih. Strahota, ali ljudi bježe. Negdje, duboko u šumi pronalazimo njemačkoga oficira i 200 vojnika i mi im se priključujemo. Pješačimo cijelu noć i u osvit 15.5. stižemo blizu Bleiburga. Na jednom “bognu” u šumi gore dva velika kamiona puna ljudi koji već sagorijevaju. Miris ljudskog mesa širi se po čitavoj šumi, a mi smo izbezumljeni od straha. Ponovno je pred Bleiburgom nepregledna masa ljudi, vojnika, svi izobličeni. Bleiburg nadlijeću engleski avioni, a vidimo i Engleze u žutim uniformama. Pronosi se glas da će nas predati Englezima. Oko 18 sati kroz kolonu prolaze partizani i naređuju da se isprazni oružje, a svatko protivljenje plaća se životom. Čitavu noć je odlagano oružje, a ujutro se svi od oružja odmičemo. Po mojoj procjeni bilo je preko 700.000 vojnika i civila. Dakle, ujutro, 16.5. formira se kolona koja kreće u pratnji partizana na konjima. Kasnije smo shvatili da idemo prema Mariboru. Mnogi tada ginu pogaženi konjima, ubijeni. Svaki neoprezan pokret kažnjava se metkom. Taj put do Maribora najviše smo trčali, pa smo oko 19 sati stigli pred Maribor. Na putu žene s prozora bacaju kruh, hranu, ali tko god se “maši”, ostaje bez glave. Pred Mariborom nailazimo na veliki obzidani kip svetoga Ante, gdje svi stavljamo kune i drugi novac, a partizani ga kupe. Prelazimo mariborski most, a s mosta se u rijeku bacaju dva ustaška časnika. U Mariboru ulazimo u logor gdje nas razvrstavaju po srezovima. Po ulasku u logor oduzimaju nam sve što još imamo: satove, olovke, prstenje, novac. U logoru smo ostali tri dana i kasnije sam shvatio da je trebalo toliko vremena da se iskopaju rupe za sve koje su kasnije odvodili “na put bez povratka”. A bilo ih je puno. (Marinko imenom, prezimenom i nadimkom navodi imena tridesetak Duvnjaka, op.a.). Oni koji su preživjeli, 20.5. ujutro kreću iz logora za Varaždin, sve trčećim korakom, a partizani u pratnji na konjima. Na tom putu opet gine puno ljudi.Mnogi su već, od gladi i žeđi, poremećeni i ne mogu se kontrolirati, za što odmah bivaju ubijani. U blizini Varaždina noćili smo na jednoj poljani, a ujutro 21.5. krećemo put Đurđevca. U Đurđevcu nas postrojavaju, ima nas negdje oko 15.000. Partizanski oficiri idu od jednoga do drugoga i pitaju u kojoj je tko vojsci i od kada bio. Većina govori da je u domobranima, u Šimića pukovniji. Ja stojim kod Tadije Sušilovića iz Roška Polja. Njega pitaju gdje je bio, i ja, iako nisam razumio što je on rekao, govorim da sam bio gdje i Tadija. Obojicu nas izvode iz reda. Njega odmah počinju mučiti, tu pred svima, grozne stvari raditi, da bi ga na kraju dokrajčili metkom. Potom počinju mučiti mene i tako izmrcvarenog dižu me strijeljati. Ja sam u tom momentu zagrlio jednog partizana i vjerojatno se šokirao, jer mi nisu mogli odvojiti ruke od njega. On naređuje da me ostave i tako me vuče jedno šezdeset metara od stroja, u neku šumicu. Odvaja me od sebe, skida s mene njemačku uniformu i ja ostajem u donjem rublju. Vraća me u stroj, ali ne u grupu u kojoj sam bio, a čujem da moji Duvnjaci govore da sam gotov. Tu je mnogo ljudi mučeno i strijeljano. Ja sam, eto, čudom ostao živ. Iz Đurđevca se preko Koprivnice ponovno vraćamo u Varaždin. Pred Koprivnicom jedan od onih na konjima dođe pred moju grupu i pita gdje je onaj što nije strijeljan u Đurđevcu. Javio sam se. Upita me mogu li ići, a ja sam već posrćao i rekao da me ubiju jer ne mogu dalje. On me je uveo u jednu kuću pokraj puta. Tu je od jednog starca uzeo “čeze” i neku hranu i ja sam bio polegnut na te “čeze”, ali jesti nisam mogao. Žene su sa prozora bacale kruh, ali nitko nije smio uzeti. Stigli smo u Varaždin. Tu su za sve skuhali neki griz, a većina je jela bez mjere, pa su ljudi jednostavno popucali. Mene su rasporedili da stražarim kod neke ambulante dva dana. Odatle idemo za Ivanac. U Ivancu su opet prozivali neke ljude, trojicu Duvnjaka, koji se više nisu vratili. Iz Ivanca smo prebačeni u Bosnu gdje smo oko Goražda brali neku voćku, a onda su nas, početkom desetog mjeseca pustili kućama. Ja i rođak mi Cvitan išli smo pješke na Mostar, Lišticu, Vranić i 18.11. 1945. godine izbili kući – završava priču o svom “križnom putu” Marinko Tomić, koji se do najsitnijih detalja sjeća svog “križnog puta”, a sve nismo zabilježili, jer – bio bi to veliki roman.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić/ Izvor: Hercegovački tjednik, 5. srpnja, 1991.
NAPOMENA: Marinko Tomić preminuo je 2003. godine u Brišniku. Objavljujemo ovu ispovijest koja je prvi put objavljena u Hercegovačkom tjedniku, 1991. godine, uz ispovijesti još nekoliko sudionika “križnog puta”, među njima i više Duvnjaka. Kasnije su ove ispovijesti objavljivali mnogi, bez navođenja izvora, i na portalima, i u novinama, čak su dijelovi korišteni za snimanje filmova, ali i u “znanstvenim” radovima, čak i knjigama. Stavljamo ovo pod navodnike, jer kakvi su to znanstvenici koji ne navode izvor odakle su uzeli tekstove, što se odnosi i na novinare, urednike, koji bi samo promijenili naslov, i potpisivali ove tekstove-ispovijesti. Izvor je, dakle, prešućen ili zamućen, ali na sreću pronašli smo ga pa će sjećanja Duvnjaka, sudionika “križnoga puta” biti uskoro objavljena u knjizi.(Tomislavgrad,18.4.2019.)
