U ime svih onih za čije se grobove ne zna i čije kosti ne počivaju na rodnoj grudi, u “Hercegovačkom tjedniku” bilježimo sjećanja svjedoka “Križnog puta”.
Objavljujemo svjedočenje Mate Bagića, rođenog 1928. godine u duvanjskom selu Roško Polje, sada nastanjenog u Tomislavgradu, nadaleko poznatog majstora-stolara. S “marša smrti” daleke 1945. godine, nije se vratilo mnogo Hrvata. Na tom “križnom putu” tisuće i tisuće ih je ostavilo svoje živote, ne dočekavši sunce slobode, ne ugledavši nikada više svoja rodna ognjišta. Rijetki su oni koji su se s tog puta vratili živi svojim obiteljima. Jedan od njih je i Mate Bagić iz Tomislavgrada. Njegova priča slična je tisućama hercegovačkih i inih stradalnika, od kojih je preživjelih i živih malo, ali ipak dovoljno za svjedočanstva o tragičnim ratnim i poratnim događanjima i za iznošenje istine koja je 45 godina skrivana od naroda i prešućivana od povjesničara. Na sreću, istina je kao sunce – može zakasniti, ali se ne može sakriti.
-Imao sam samo trinaest godina kada je počeo rat. Završio sam četiri razreda osnovne škole u Roškom Polju i kao svi moji vršnjaci čuvao ovce sve do 1943. godine, kada se glad uvukla i u naše selo, u našu kuću. Tada, potkraj listopada 1943. godine, sa starijim susjedima odlazim na rad u Slavoniju. U selu Putnicima sam služio čitavu zimu i proljeće i negdje do kraja srpnja 1944. godine kada mi dolazi otac da zajedno otjeramo žito (moju zaradu) kući. Putujući kući presreta nas racija u Slavonskom Brodu, Doboju i Maglaju gdje i otkrivaju nas trojicu (susjeda mi Stipu Nevistića, jednoga dalmatinca i mene) koji smo dotad bili skriveni ispod vreća žita. Odveli su nas u neki podrum i držali zatvorene dva dana, a potom smo otišli za Doboj, gdje je bilo oko 500 civila. Ukrcali su nas u vlak i stigli smo u Slavonski Brod oko šest sati ujutro, kada je upravo Brod bio bombardiran iz američkih i engleskih aviona. Iz Slavonskog Broda, uz usputna miniranja, sprovedeni smo u Osijek i smješteni u neke barake, u kojima smo prespavali. Bilo nas je oko 4000. Ujutro su nas sve postrojili, okupali i obukli u njemačke uniforme. Neke su odmah rasporedili na položaje, a mene tek sedmi dan i to u predgrađu Osijeka, u Retlavu, u konjicu gdje sam dvanaest dana čuvao gazdinstvo nekog Židova Gutmana.
U Bobanovoj bojnoj jedinici
Potom nas oko 450 šalju u Mađarsku, gdje u blizini Budimpešte popunjavamo petu regimentu. Tu smo bili skoro dva mjeseca, a tada nailaze jake ruske jedinice prema zapadu, negdje oko 5000 vojnika te ih mi zaobilazimo. Ubrzo pada Budimpešta, negdje u 11. mjesecu, a mi svi ponovo bježimo za Osijek. U osječkoj tvrđavi svi se prijavljujemo kod ustaškog zapovjednika, gdje nas ima oko 3000 i skrivamo se od njemačke racije. Odatle smo upućeni u Zagreb, a na putu u Slavonskom Brodu mnogi su pobjegli kućama, što sam i ja namjeravao, ali su mi rekli da su partizani osvojili Duvno, pa sam produžio za Zagreb. Smjestili su nas u neku gimnaziju u Medulićevoj ulici, bili smo izgladnjeli pa su nam donijeli neku repu i kukuruz. Tu smo bili tri dana i ja slučajno sretnem jednog Rožanina koji je bio u Bobanovoj bojnoj, koja je bila u Koprivnici i čujem da mi je tamo i stariji brat Filip. Odlučim da i ja idem u Bobanovu jedinicu, u kojoj je bilo dvadesetak Rožana.
Poslije te moje odluke odvedu me na ispitivanje. Bojniku sve ispričam gdje sam bio te da sam pobjegao iz njemačke vojske, na što je on počeo vikati na mene, kako me treba ubiti, jer da su ustaše i Nijemci saveznici, te me kao takvog neće primiti u ustaše. Ostajem cijelu noć sam u jednoj sobi i ujutro oko 11 sati vode me opet na ispitivanje. Dok su me ispitivali u sobu ulazi Tadija Višić, moj susjed, kojega prepoznajem. Govorim mu odakle sam i čiji, a kada se uvjerio da govorim istinu naređuje da me s pratnjom sprovedu u Koprivnicu.
Na “križnom putu”
U Koprivnici me raspoređuju u prvu satniju, gdje su samo tri Hrvata, a ostalo su Muslimani. Tu ostajem na položaju oko Đurđevca i Sesveta do 13.1.1944. godine, kada sam ranjen gelerom. Upućen sam na liječenje u Varaždin, a nakon kraćeg liječenja ponovno se vraćam na položaj do kraja trećeg mjeseca. Zatim idemo prema Bilogori na kojoj često vodimo borbe s partizanima. U Zlatar smo se probili kada smo obaviješteni da je pao Zagreb. Iz Zlatara krećemo prema Krapini, Slovenj Gradecu, Celju. Ima nas oko 15.000 vojnika, civila, žena, djece. Usput stalno nailazimo na zasjede i stalno se puca. Pred Celjem se zaustavljamo i bojnik Božinović iz Imotskog ide na neke pregovore koji ne uspijevaju. Tu dolazi do okršaja na otvorenome. Ulazimo u Celje i gledamo kako se bombardira jedna bolnica. Kolona stiže pred Dravograd, gdje stoje dva stražara. Čujemo da su u tijeku pregovori s Englezima. Naređeno nam je da predamo oružje, koje se odlaže čitavu noć. Velike su hrpe oružja. Ujutro dobivamo naredbu da idemo prema Mariboru. Desetak kilometara išli smo normalno, nije bilo pucanja, a potom nastade pakao na tom putu. Teško je opisati kako je izgledala ta kolona ljudi. Iscrpljeni, gladni, preplašeni, a pratioci počeše praviti red automatima. Ginu ljudi, ali se nitko ne osvrće. Svaki okret, zastajkivanja, prosvjed, kažnjava se pucanjem. Na jedno dvadeset kilometara od Maribora moramo odložiti sve što imamo kod sebe. Sve vrijedno uzimaju partizani. Tu su nas počeli dijeliti: časnici na jednu stranu, vojnici na drugu. Zatim naređuju trčećim korakom do Maribora. Tko posrne ili zaostane, partizani ga se rješavaju jednim metkom. Ne znam koliko ih je na tom putu zauvijek ostalo, ali mnogo jest. Teško je opisati žeđ i glad kada smo stigli u Maribor. Neki su kap vode iz Drave platili glavom. Vidjeli smo kako ljudi nagnuti nad vodom ostaju nepomični, no mnogi se nisu oduprijeli žeđi, prilazili su Dravi.
U Mariboru nas trpaju u logor. Tu nas pljačkaju do kraja. Stiješnjeni u logoru ostajemo tri dana. Daju nam neke listove da se potpišemo, prvo po srezovima, a potom i po godinama stupanja u vojsku: 41., 42. i 43. izdvaja se na stranu, 44. i 45. na drugu stranu, civili posebno. Tu u logoru se razdvajamo ja i brat mi Filip. Ja sam se htio upisati s njim, ali je on rekao da je bolje da idem u drugu grupu, možda jedan ostane živ. Kao da je slutio,, jer su prvu grupu odveli po noći i ne znam je li itko iz te grupe preživio. Ja brata Filipa nikad poslije nisam vidio, niti još mnoge koji su odvedeni.
Nakon tri dana u logoru, prorijeđeni idemo prema Varaždinu. Kad smo prešli u Hrvatsku, izlaze žene uz put i pokušavaju nam proturiti kruh. Moj susjed Ivan Matešković pružio je ruku prema ispruženome kruhu i na mlje oči su ga ubili. Iako je sve to gledao, zbilo se tik do njega, jedan Rožanin je ipak uhvatio pruženi kruh i izgubio se u gomili. Do Varaždina nas je po mojoj procjeni došlo oko 12.000. Iz Varaždina smo krenuli preko Ludbrega za Koprivnicu, a odatle, oko pet kilometara trčećim korakom stigli smo do Đurđevca. Teško bi bilo ispričati što se sve na tom putu događalo, psovke, šamaranja, pucnji, vrijeđanja.
U Đurđevcu nas zaustavljaju na jednoj poljani. Tu smo pod otvorenim nebom zanoćili, a ujutro su nas sve postrojili i ispitivali u kojoj je tko vojsci bio. Svi Rožani su rekli da su bili u Šimića pukovniji, a meni nisu dali među domobrane nego su me odvojili tamo gdje su bile ustaše. Stražar je bio jedan Bugarin i on me prošvercao među domobrane. Odatle su također odvodili kolone na put bez povratka. Tu su nam prvi put, nakon nekoliko dana dali jesti neke neslane pure. Meni je bila nekako bljutava, pa sam molio ima li itko soli. Jedan Rožanin je iz čarape izvadio krupne soli, koja je meni prijala, što me je umalo života koštalo. Teško sam se razbolio i pao u komu, a trebalo je ići za Koprivnicu, kuda su upućeni domobrani, dok su ustaše (koji su preživjeli) otišli prema Osijeku. Teško bolesnog više su me nosili nego sam išao do Varaždina, gdje su nas bolesne strpali u neku baraku. Bilo nas je puno na nekim poljskim krevetima, pa smo se tiskali po trojica. Nisam, zbog bolova, mogao zaspati čitavu noć, a jedan od tih što su ležali na mom krevetu bio se navalio na me i nisam ga mogao odgurnuti, niti je reagirao na moje vapaje da se odmakne. Tek ujutro sam osjetio da se čovjek ohladio. Bio je dakle čitavu noć mrtav. I danas mi je tu sliku teško izbrisati iz sjećanja. Tu sam ostao 12 dana i nakon toga bio sam u Lepoglavi, te opet vraćen u Varaždin. Tada je stigla amnestija za sve ispod 26 godina. Nas oko 120 upućeno je pješke u Zagreb, gdje smo stigli negdje pred Ilindan. Bili smo goli i bosi, a asfalt je bio vruć. Uveli su nas u neki ogromni magazin pun robe da se obučemo. Grozno je to što smo tamo doživjeli. Sva roba bila je krvava, a u njoj smo nalazili dijelove ljudskoga tijela. Strahota.
Povratak u rodni kraj
Iz Zagreba smo preko Siska, Bosanske Dubice, Slavonskog Broda, Dervente stigli u Doboj gdje smo ostali tri dana. Do Travnika smo stigli “ćirom”. Od Travnika do Bugojna išli smo pješice bosi i skoro goli, nas dvadesetak. Kad sam došao do Šujice, dalje zbilja nisam mogao. Sjetim se suborca Ivana Zrne koji mi je pričao da je iz Šujice i da mu je kuća blizu crkve. U kući sam mu zatekao majku, sestru i čini mi se još nekoliko žena. Poplašile su se, a ja sam im rekao odakle dolazim. Nahranile su me i malo sam došao k sebi. Iako je bila noć, selom se pročulo da je jedan ustaša kod Zrna, te je u kuću došao neki Vojo iz Baljaka, koji me je izvrijeđao i izašao. Ove žene što su bile u kući molile su me da idem jer se plaše da će ih sve pobiti. Dale su mi da nešto obučem i nove vunene čarape i ja sam se noću uputio prema Duvnu. Išao sam u čarapama koje su se uskoro razderale i ja sam bio pri kraju snaga. Negdje iznad Mokronoga ugledao sam naviljke sijena i tu sam zaspao. Sunce je već bilo dobrano odskočilo kada sam se trgnuo iz sna. Nekako predvečer došao sam na Poljica, nedaleko od Roška Polja, gdje su moji imali staje. Kad sam banuo na vrata, majka i tetka su se preplašile i pobjegle. Nisu me mogle prepoznati, onda vam je jasno na što sam sličio. Nakon dužeg uvjeravanja, konačno su u meni prepoznale onog momčinu od prije godinu i pol dana i poletjele mi u suzama u zagrljaj – završava svoju skraćenu priču o “križnom putu” Mate Bagić, poznat u Tomislavgradu kao vrsni majstor-stolar.
Drugi, još teži “križni put” Mate Bagića
Skratili smo priču – svjedočenje Mate Bagića o “maršu smrti”, da bismo ostavili prostora za još jedno proživljavanje i drugi “križni put” ovog Rožanina za koji on kaže da je, makar se činilo nevjerojatnim, bio teži od onog prvog, preživljenog. Za razliku od mnogih koji su imali sreću vratiti se s “križnog puta” i poslije rata relativno mirno živjeti, Mati i njegovoj obitelji nove poratne vlasti nisu nikada dale mira. Zanemarivši česta poratna ispitivanja i maltretiranja, Mate podsjeća na nedavnu prošlost, točnije 1984. godinu.
– Ono što proživiš s tisućama drugih ljudi i kad je tvoj osobni život u pitanju, mnogo je lakše preživjeti nego kad je u pitanju život tvog djeteta. Meni se upravo to dogodilo. Taman kad sam se skućio,, četvero djece odgojio i odškolovao, jednog sina i dvije kćeri udao, drugi mi sin, moj Filip, fakultet završio i zaposlio se u Zelini kod Zagreba, ja regulirao njemačku mirovinu, dakle, te nesretne 1984. godine javi mi kćer iz Zagreba da mi je Filip uhićen i da se ne zna gdje je. Ja i žena odošmo odmah za Zagreb. Uspijem samo saznati da je optužba teška: terorizam i neprijateljsko djelovanje. Mislim da je nemoguće ispričati svoju muku. Dvadeset dana sam s odvjetnicima obilazio istražne zatvore u Zagrebu i Varaždinu, a da mi nitko nije htio reći gdje mi je sin. Znao sam dnevno po tri puta taksijem putovati na relaciji Zagreb – Varaždin – Zagreb, jer su me jedni slali u Varaždin, a ovi opet u Zagreb, a da mi nitko ne kaže (ni)je li živ? I kada smo izgubili svaku nadu, a trebalo je to preživjeti i ostati normalan, Filip je izveden pred sud. Na tom, kako se kasnije pokazalo, montiranom procesu osuđen je na 15 godina zatvora od čega je po mnogim zatvorima, a i na zloglasnom Golom otoku, proveo nepunih šest godina. Za to vrijeme je dva puta pokušao bježati, nažalost oba puta bezuspješno. I kao što znate, pušten je iz Lepoglave s dolaskom nove demokratske vlasti u Hrvatskoj, prošle godine. Za vrijeme istrage protiv Filipa, udbaši nisu ni mene puštali na miru. Pored sve moje roditeljske brige za sina i sam sam često privođen u Centar sigurnosti u Livno, ne znam koliko mi je puta kuća bila pretresena i mnogo vrijednih stvari iz nje odneseno, bez ikakvog razloga. Mene su u Livno nekoliko puta privodili i po 12 sati me saslušavali, neprekidno. Nudili su mi bogatu nagradu da budem njihov doušnik. Zamislite kakva ironija za roditeljsko srce. Pokušavali su različitim ucjenama i drugog mi sina u Njemačkoj uvući u svoju špijunsku mrežu. Sve smo to otrpjeli i čista obraza ostali, bez želje za osvetom. Neka im Bog sudi – riječi su Mate Bagića, oca Filipa Bagića, jednog od najpoznatijih političkih zatvorenika kod nas u posljednjem desetljeću.
Poslije ove ispovijesti prava je prigoda navesti ulomak iz knjige fra Jakova Bubala “Ruže i trnje” (Knjižnica “Naša ognjišta”, Tomislavgrad, 1990.) Pod naslovom “Križni put naroda moga 2” fra Jakov piše: “Nevini osuđeniče! Tebi je izrečena osuda bez suda. Tvoja su dobra djela svrstana među zlodjela. I sve si to prihvatio smjerno i ponizno. S ljubavlju prema svima, pa i onima koji su te himbeno osudili. I pripadnici moga hrvatskoga naroda okrivljeni su bez krivice. I suđeni bez suda. I njihova su dobra djela svrstana među zlodjela. Pomozi im da oproste zločine, da zaborave uvrede. Da ne mrze svoje mrzitelje, da ne sude svoje suditelje. Poradi tebe koji sve ljubiš. Poradi tebe koji svima opraštaš”.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić/ Izvor: Hercegovački tjednik, srpanj, 1991.
NAPOMENA: Mate Bagić preminuo je 1997. godine u Tomislavgradu. Objavljujemo ovu ispovijest koja je prvi put objavljena u Hercegovačkom tjedniku, 1991. godine, uz ispovijesti još nekoliko sudionika “križnog puta”, među njima i više Duvnjaka. Kasnije su ove ispovijesti objavljivali mnogi, bez navođenja izvora, i na portalima, i u novinama, čak su dijelovi korišteni za snimanje filmova, ali i u “znanstvenim” radovima, čak i knjigama. Stavljamo ovo pod navodnike, jer kakvi su to znanstvenici koji ne navode izvor odakle su uzeli tekstove, što se odnosi i na novinare, urednike, koji bi samo promijenili naslov, i potpisivali ove tekstove-ispovijesti. Izvor je, dakle, prešućen ili zamućen, ali na sreću pronašli smo ga pa će sjećanja Duvnjaka, sudionika “križnoga puta” biti uskoro objavljena u knjizi, ali mnogo opširnije, jer su snimana na diktafonskim kasetama, a našli smo ih desetak.(Lj.Đ.,Tomislavgrad,15.5.2019.)
