Ujedinjeni narodi, na današnji dan, 17. listopada 1993. godine, proglasili su Svjetskim danom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, pa objavljujemo prigodan tekst napisan prije 15-godina, a još uvijek je aktualan, koji će nasmijati siromašne, malo im nahraniti duh, a bogatima udariti na savjest, ako je uopće imaju.
Draga moja Mare, evo ovi vaši preko oceana baš navalili kod nas, te predsjednik, te Holbrook, te veleposlanik, ja ne znam na što će ovo izaći, ali na dobro ne miriše. Zato im se nisam ni primakla, jer znaš mene: sve mi ljepše miriše od politike i političara. U proljeće posebice. Vonjaju mi na ustajalost, brinu se oni za nas kao za lanjski snijeg, a može i ovogodišnji, svejedno ga nije bilo. A i što bi oni, kada se ne brinu ni ovi koji žive na našoj grbači: birali smo ih, ali da nas slušaju, da nam budu sluge, jer ih mi plaćamo. Oni, Bog te sačuvao, čim dobiju mandat pretvore se u gospodare robova, čiji je posao samo raditi i njima se klanjati. Ne blejite šuše, šutite dok vas strižemo, poručuju naši faraoni. Opijeni, ne znaju oni, a trebali bi znati: neće ići, ili neće toliko dugo koliko oni zamišljaju uljuljani u svoje fotelje i zaljubljeni u svoju sliku u zrcalu, s nosom u oblacima. Ni robovlasnici nisu dopuštali sebi takav luksuz kakav ovi naši. Pedeset šuša radi za jednoga i to mu je malo. Ma, takvima će biti malo i crne zemlje, jer oni uzimaju i kradom „ispod žita“, ali sve se dozna. Vidi Bog, ako ne vidi narod, i nekako uredi da se lopovluk otkrije, ne čekajući da nesretnik pokuca Svetom Petru na vrata.
Ne mare oni, draga moja Mare, za onu da „nema sirotinje ne bi ni Sunce grijalo“, pa kad već govorim o kucanju na ona gore vrata, sjetim se da Bog nikada sirotinju ne ostavlja bez utjehe i nade, samo treba vjerovati. A ja se jesam uvjerila (što sve nisam u životu iskusila!), kada su mi sva vrata bila zatvorena, otvorio mi se prozor dovoljno da iziđem na zrak, ili je bio odškrinut da se ne ugušim. Božje davanje ili providnost, nazovi to kako hoćeš, ali izlaz uvijek postoji. Za ove robovlasnike ne znam hoće li im biti spasa kada se nebo zatvori nad njima, iako razmišljam kako bi šuše i robovi trebali prestati radit za njih, po cijenu optužbe za kršenje zakona, za građanski neposluh. Ništa ne rade, pa neka, ali vrijeđati hranitelje, to je ipak previše i za ovu našu jadnu demokraciju. Treba im zapjevat „Opijaj se, nisi ga zaliva, ja sam kopa, ti si namigiva“ i dodati da je tomu kraj, da tako više neće ići!
Na što ti sve mene Mare nećeš navesti, jer pisati o političarima zadnje je što želim, ali tebe to najviše zanima. Briga tebe što ja ne volim ništa raditi tajno, niti da drugi to čine, sve mora biti transparentno (tako sada svi govore, iako mnogi teško izgovaraju), u politici, dakako. Nisi valjda pomislila kako sam se odrekla slatkih tajni. Nikada, iako sam na UN-dijeti i slatko mogu jesti u malim količinama, što mi je mnogo lakše podnijeti nego jesti voće svaki dan. Da je barem zabranjeno, e to mi je bilo slatko i još uvijek jest! Sve brane i zabrane sam voljela rušiti, uvijek sam bila divlja (u srcu!) i voljela izazove.
Ovo ti pišem jer sam se našla u neobranom grožđu: poznat i drag Netko mi je povjerio tajne, ne mračne, ali teške i onda me ostavio samu sa svojim tajnama-gorkim travama, a uz to mi dao ključ cvjetnih livada i otvorio srce ispleteno mrežama. Što mi je činiti, ne znam draga Mare, krenuti u taj čarobni labirint i tražiti izlaz ili zastati na pragu pa samo gledati? Volim izazove, znaš mene, ali godine čine svoje pa se bojim ove zvonjave u glavi i odjeka u srcu. Ne može se sunce dlanom pokriti, niti ljubav sakriti, ona zrcali iz naših zjenica i ne trebaju druga ogledala.
Sada vidiš da ja imam većih briga od dočekivanja tvojih veleposlanika, koji nam nešto daju, a onda na sva zvona udaraju, dok nama ne izađe na nos. Vidi narod nema od njih koristi, niti ih sluša, niti zarezuje, jer oni samo, bogati i pohlepni kakvi jesu, samo dnevnice računaju i, debelo naplaćuju.
Draga Mare, ja se tebi o svemu napisah, a ti meni sve kažeš u dvije rečenice. Kod vas, pišeš, ništa zanimljivo. Znam, bogati su siromašni, nemaju duha, ni sluha, često plaču, a rijetko pjevaju. Zato imaju dolara, pa Mare, nije da pitam, ali i meni je vrijeme dragocjeno, a ja ga provodim pišući tebi. Sve ima svoju cijenu, osim našeg prijateljstva i gange: „Ljubim cvijeće koje kazat neće, mamin maza ljubio pa kaza!“ Znam da nećeš otkriti moju tajnu, a tebe volim javno.
Tvoja Anđa
www.tomislavnews.com/ Iz knjige “Pisme i pisma”, Ljube Đikić