Tomislav Ančić, s kojim se Vukovarskom ulicom vozimo s posla u petak popodne u zagrebačkoj gužvi, samouvjereno tvrdi:
– Ili radim nešto u čemu ću biti najbolji, ili se uopće ne primam tog posla. U Cammeu sam pet godina, a prije toga sam bio vlasnik kultnog zagrebačkog restorana Pauk, tu na Trnju.
Sa šanka za volan?
– Moji su gosti nekad jeli i pili, a danas se voze. U restoran su dolazili svi. Od dečki koji su život proveli na šanku, glumaca, političara, poduzetnika, estradnjaka pa čak i – predsjednik! Zajedno smo plakali i smijali se. Slavili i tugovali. To je bio pravi teatar u punom smislu riječi, sve isprepleteno. Kada je počela kriza, to sam poglavlje svog života zatvorio.
Kako to čovjek odluči da je vrijeme za novu stranicu?
– Zasitio sam se. Osjetio sam da je vrijeme za nešto novo. Iako sam prešao 50-ti rođendan, pucao sam od snage. Prijavio sam se za posao vozača u Cammeu, prošao sam potrebnu obuku i jako mi se svidjelo. Učinio sam dobru stvar, radit ću ovaj posao sve do mirovine. A možda, kao i neki kolege, nastavim nakon toga.
Ispričali ste kako je bilo u restoranu, a što se događalo u ovom taksiju?
– Tražio sam čak i ljubavnice! Jednom dama željela je provjeriti vjernost svog supruga. Nazvala je Cammeo, ja sam primio poziv, i krenuli smo u ‘lov’ na njezinog supruga. Sjeli smo u automobil, otišli na adresu za koju je sumnjala da njezin suprug nalazi s ljubavnicom. Nažalost, dama je bila u pravu. Uhvatili smo supruga ‘in flagranti’ – sjeća se Ančić.
Objašnjava kako svoje dogodovštine, kao i neki kolege, zapisuje. Već je objavio jednu – knjigu!
– Riječ je o zbirki kratkih humorističnih priča. Druga je u pripremi, bit će to ‘Priče iz taksija’. Ne pišem knjigu sam, već mi pomaže kolegica iz Cammea. Nadamo se književnoj nagradi Kiklop, jer ako ju je mogla zavrijediti Nives Celzijus, zašto ne bi i mi iz Cammea?
Kada pišete? Odmah nakon smjene, ili čekate slobodan dan?
– Kad stignem. Prioritet mi je ipak obitelj – supruga, djeca i petero unuka, a tek zatim ide pisanje. Imam i veliki krug prijatelja, pa često napravimo tulum. Naravno, tuluma nema, ukoliko idući dan vozim taksi.
Što biste savjetovali onima koji razmišljaju o karijeri u Cammeu?
– Cammeo je uređena tvrtka, postoji hijerarhija, disciplina, odgovara mi takav stil rada. Sve je na određenom nivou, a i kolege su više nego korektne. Tko poštuje pravila, taj nema brige. Posao uopće nije stresan, u usporedbi s ugostiteljstvom, biti za volanom taksija je godišnji odmor. Ljudi misle da mi u taksiju često doživljavamo sve i svašta. To nije istina. Evo, ja nikad nisam doživio neugodnost, a dnevno prevezem između 50 i 60 ljudi.
Vozač mora biti dobar psiholog, prijatelj po potrebi, rame za plakanje… Kako se nosite s tim?
– Uvijek se morate prilagoditi situaciji, ako šutimo, onda šutimo, ako pričamo, pričamo, a ponekad čak i – zapjevamo! Evo, jednom me jedna gospođa pitala smije li zapjevati jer je na radiju krenula pjesma Miše Kovača. Na kraju smo oboje pjevali uglas. S druge strane, druga gospođa, svojevremeno me pozvala da zajedno dočekamo Novu godinu uz pečenog piceka i gemišt. Toliko se čovjek može zbližiti s mušterijom.
Kakav je bio picek?
– Bio sam s obitelji, naravno… Nisam probao. Najbolji sam otac, a još bolji djed.
www.tomislavnews.com/ Izvor: Cammeo
