ISTOČNA VRATA
Dok su slušali svećenikovu propovijed u crkvi na Šćitu, Studentov pogled bježao je ulijevo, na istočni zid, na jedno udubljenje koje oblikom i dimenzijama neodoljivo podsjeća na vrata ugrađena u taj zid, kao nadzemna kripta ili malo svetište, ali je jasno da na ta «vrata» nitko ne može ući ni izići jer su bila zatvorena masivnom brončanom pločom. I kao da pogađa Studentove misli, svećenik je započeo propovijedati o nepodnošljivom turskom zulumu koji je nad Ramom i cijelom Bosnom bio četiri stotina godina i kako je fra Pavao, prije točno tristo i šest godina, poveo narod iz Rame u Sinj jer se pod tim zulumom više nije moglo živjeti. Kako je svećenik učeno, a opet narodski govorio, starije žene odjevene u bijele ramske nošnje krišom su se sašaptavale:
– Moj Bože, kako besidi, ko kad će jednom provincijal biti…
Ljeta u Rami su vruća i sparna. Cijela kotlina se kuha i stenje pod teškim zrakom prepunim vlage, pa su se Šklopocija, Ladni i Student nervozno meškoljili dok im se znoj slijevao niz leđa. Obično nisu pozorno slušali propovijedi, nego su, kao momci u ranim dvadesetima, škicali ramske curetke na misi i međusobno komentirali mlađe udane žene. Međutim, propovijed prosijedoga fratra potpuno ih je obuzela, a kad je fratar ispričao kako su istočna vrata u koja je Student pogledavao upravo ta vrata na koja su svećenici i narod nakon molitve izišli iz crkve kad su krenuli iz Rame u Sinj, pa su kasnije zatvorena brončanom pločom kao znak i poruka da narod nikad više ne će napustiti Ramu – Ladni, Šklopocija i Student samo su se nijemo pogledali. Premda mladi, već su dugo bili zajedno u Vodu i nikad se nisu međusobno puno dogovarali, nego bi samo pogledom i gestikulacijom signalizirali što treba napraviti. Tako su se zgledali i ovaj put.
Tek što je svećenik izrekao riječi o istočnim vratima, među narodom u crkvi krenulo je komešanje. Student je pomislio da je to odobravanje svećenikovih riječi, ali čim je vidio da njima trojici prilazi zapovjednik Voda, odmah je znao da je nešto krenulo po zlu. Zapovjednik im je kratko šapnuo:
– Pada Bugojno…
Njih trojica su se na brzinu prekrižili i otišli s mise. Prije nego što je izišao iz crkve, Student je još jednom pogledao zauvijek zatvorena istočna vrata. Ispred crkve tridesetak vojnika iz Voda bez oklijevanja je posjedalo u Landrovere i krenulo k Makljenu. Brzo su prošli ispod ramskih sela natiskanih između jezera i okolnih brda. Na tijesnoj i rupavoj cesti već dugo nisu vrijedila prometna pravila, a čvrsti momci iz najvećega ramskoga sela bili su uvjereni da baš oni tu uvijek imaju prednost.
***
Došavši pod Makljen, vojnici su od lokalnih zapovjednika čuli da je palo Bugojno i da je naša vojska u rasulu, da gubi moral i da se povlači zajedno s narodom, neorganizirano i kaotično. U tom trenutku Student je digao pogled k Makljenu i od viđenoga prizora zaboljelo ga je u želudcu. Stotine, možda i tisuće naših vojnika, civila, žena i djece, izmiješani jedni s drugima, spuštali su se niz makljensku strminu prema Prozoru, najčešće idući po četvero usporedo. Dio vojnika uopće nije htio zadržati oružje, a na sve povike da se zaustave i bore samo su odmahivali rukama i još brže se spuštali niz strminu, nadajući se da će dalje prema zapadu naći mir i sigurnost, pobjeći od ovoga zla koje im je ima jedno pola godine leglo na leđa, drži ih za vrat, stišće im utrobu i pluća, ne da im disati… Ubija ih.
Promatrajući taj prizor, Student se osjetio bespomoćnim i u koljenima mu je počelo strujanje. Prvi put u životu shvatio je frazu o klecanju nogu. To uopće nije bila fraza. Kao bljesak, kroz glavu su mu prošle priče koje su se u duvanjskim kućama u sitne sate pričale ispod glasa, tiho, da oni ne čuju… Priče o tom kako su se naši četrdeset i pete povlačili, a onda su ih izručili komunistima koji su ih gonili u četveroredima, mučili i ubijali. Skoro da nema kuće u Duvnu koja tu nije bar jednu mušku glavu izgubila, a tijela još leže nepokopana, bez groba i grobišta… Priče o tom kako je izgubljena država i kako se narod još nije biološki oporavio od tog stradanja… U tom trenutku ponavljanja povijesti, promatrajući taj jad i tugu, razoružane vojnike i civile s tri-četiri najlonske vrećice u rukama, malu djecu koja, osjećajući da se događa nešto opasno i zlo, bez pitanja poslušno koračaju, Student se osjećao kao da propada u zemlju, u kovitlac ponovljenoga vremena i prokletstva iz kojega se ne može izvući ni on, ni vojska, ni narod…
Iz tog obamrloga stanja prenulo ga je neko brundanje, potmuli zvuk kao iz dubine zemlje… Ladni, Šklopocija i Student polagano su se okrenuli i vidjeli naša dva tenka. Na prvom se vijorila mala hrvatska zastava, a odmah uz nju na tenku je stajao krupan čovjek, sijede brade kao kod antičkih filozofa i jakih šaka kakve imaju ljudi koji rade teške seoske poslove u šumi i na njivi. Student je iz novina poznavao lik toga čovjeka i prepoznao je da je to jedan od glavnih zapovjednika cijele vojske. Čovjek na tenku jakim glasom je rekao:
– Tko je Hrvat, za mnom!
Ladni, Šklopocija i Student ponosno su se nasmiješili, a zapovjednik njihova Voda je dodao:
– Kad more on od svoji pedeset godina, moremo i mi.
Vod, koji su činili mladi, ali već iskusni borci, instinktivno se, bez zapovijedi i bez suvišnih riječi, pregrupirao u prikladnu formaciju i tiho su, ali brzo, krenuli uzbrdo. Odjednom su se tu pojavile i druge naše postrojbe, a vojnici su prepoznavali neka lica koja su im bila poznata iz ranijih akcija. Sve je ohrabrilo što su stigle ramske bojne za koje se uvijek govorilo da ne će izdati. Među vojskom se pročulo da Makljen i Crni vrh još nisu pali, ali da je to pitanje minuta. Zato se treba što brže uspeti na planinu, doći na naše položaje prije nego što stigne neprijateljska vojska i pružiti otpor.
I dok su jedni silazi niz Makljen, drugi su se počeli penjati uz isto brdo. Nitko ni u koga nije gledao, niti su što jedni drugima govorili. Kao da se i jedni i drugi stide ovoga trenutka i žele da što prije prođe. Sličili su na ljude koji na kraju posla nisu zadovoljni onim kako je ispalo jer su svi zamišljali da će posao biti lakši, a djelo ljepše i vrjednije…
***
Ako su išta mrzili u ratu, Ladni, Šklopocija i Student mrzili su pješačenja i uspone. I dok im se iz svake pore na koži cijedila ramska šljiva koju su sinoć u jednom prozorskom kafiću nemilice trli, čekajući da im se osmjehnu tri mlade i kršne Ramkinje koje su sjedile za stolom pored njih, Student se prisjećao prošle večeri. Povremeno su Ramkinjama dobacivali kakvu šalu ili pitanje, ali su one ignorirale njihova nabacivanja poučene ranijim neugodnim iskustvima s polupijanim mladićima u uniformama. I kad su njih trojica već prilično zašli u drugu litru meke i pitke ramske šljive, Student je, tek toliko da spasi momačku čast, rezignirano komentirao:
– Ove gledaju samo dezertere…
Unatoč sinoćnjem prekomjernom forsiranju rakije, oni su danas koračali lagano, kako samo mladost može koračati, na oštroj strmini skoro bez napora, naginjući se naprijed i vješto prebacujući težinu tijela na ruke, a s ruku na puške koje su stiskali i u koje su se uzdali. Šklopocija je, u ritmu koraka, tiho pjevušio pjesmicu koju ga je naučio pokojni stric:
Kad je crkva gorila na Šćitu
Svi ‘Rvati plakali na svitu
Mladi i motivirani momci iz Voda brzo su se uspeli na vrh i lako pronašli rovove koje su naše postrojbe toga jutra u panici napustile. Svuda okolo bila je gusta bosanska šuma, neprozirni zeleni zid prepun vlage. Još prije koji mjesec tu je bujalo od života, od ptica, zvijeri i glodavaca svake vrste, ali sve je to pobjeglo pred najopasnijim predatorom, onim na dvije noge i u šumi je vladala mučna, neprirodna tišina. Tek što su Ladni, Šklopocija i Student ušli u rov, na pedesetak metara udesno od njih začulo se puškaranje. Instinktivno su utonuli dublje u iskopanu vlažnu zemlju. Znajući da su momci iz njihova Voda također stigli na slične položaje, bili su prilično mirni. Već su prošli nekoliko žestokih bitaka iz kojih su izišli kao pobjednici ili je u najgorem slučaju bilo «neriješeno», kako su to u šali sami sportskim rječnikom znali reći.
Tada je Šklopocija laktom oprezno dotakao Ladnoga pokazujući mu naprijed. Ladni i Student su naprezali oči, ali kroz gusto bukovo lišće bilo je nemoguće vidjeti dalje od tridesetak metara. Ništa. Ipak, za minutu-dvije Šklopocija je ponovo dirnuo Ladnog i šapnuo:
– Vidiš… plavo…
Tada je i Student kroz bukovo lišće nazirao obris plave boje, dvadesetak metara ispred njih. Ladni je polako, naizgled lijeno, podigao snajpersku pušku. To je repetirka, austrijski SSG, pomalo staromodna izgleda, ali sa Swarovski optikom to je ubojito oružje, posebno u bliskim borbama. Oslonivši kundak o desno rame, Ladni je na končanici uhvatio plavi obris i polako kažiprstom pritiskao obarač. U istoj sekundi Student je čuo pucanj i osjetio miris baruta, dok je žuta čahura iz puške zabljesnula na tamnosmeđoj zemlji. Odmah je u bukovini nastupilo komešanje i začuo se žamor, a onda tiho stenjanje i jaukanje. Metak je došao ondje gdje je bio poslan. Plava tkanina u zelenom lišću bila je dovoljno uočljiva meta.
S desne strane rova opet se začulo puškaranje, ali ovaj put jače. Trojka u rovu razaznavala je zvuke oružja svojih suboraca. Posebno ih je radovao PKT[1] koji jačim strjeljivom ispred njih reže i obara mlade, tanje bukviće. Zaiskrilo im je u očima kad su shvatili da su uspjeli uspostaviti čvrstu obrambenu crtu i da Rama za njihovim leđima može odahnuti.
Kada se dalje na istoku Bokševica i sve do Konjica gubilo u mraku, Student je legao u rov, na leđa. Noge je podigao u zrak oslonivši gležnjeve na rub rova tako da su mu vojničke čizme broja 45 virile iznad tla. Tiho je prošaputao da ga samo Ladni i Šklopocija mogu čuti:
– Narod nikad više ne će napustiti Ramu.
———————————————
[1] PKT – izvorno sovjetski mitraljez, zbog velike vatrene moći cijenjen u postrojbama HVO-a.
[1] Priča je napisana po istinitim događajima, doživljenima ili poznatima po kazivanjima sudionika, a imena i likovi su izmišljeni.
Priča je stigla na natječaj potpisana šifrom “Student”
www.tomislavnews.com
