Općina Tomislavgrad (967 četv. km) smještena je u sjeverozapadnom dijelu planinske Hercegovine, na granici prema Republici Hrvatskoj, u susjedstvu općina Livno, Kupres, Rama, Posušje, Imotski i Sinj.
Zemljopisno gledano, teritorij općine čini Duvanjsko polje s planinama koje ga okružuju: Tušnica, Vran, Ljubuša i Grabovica, te Buško blato, Roško i Šuičko polje. Po zadnjem službenom popisu stanovništva iz 1991. općina Tomislavgrad imala je 30.009 stanovnika, raspoređenih u 59 naselja, a sam grad danas ima oko šest tisuća stanovnika.
Na prostoru općine mogu se razaznati tri klimatska tipa: submediteranski na jugu, kontinentalni u središnjem dijelu i planinski u sjeveroistočnim predjelima. Iako na ovaj kraj pada mnogo kiše i snijega, vode nema kada je najpotrebnija – u ljetnim mjesecima. Tlo je vrlo propusno, pa se vodena masa izgubi brzo u krškom podzemlju. Raspon temperatura kreće se od +35 do -21 stupnja Celzijeva.
Tomislavgrad je glavno upravno, gospodarsko i kulturno sjedište općine. U ilirsko i rimsko doba zvao se Delminium. O njegovu položaju, pa i imenu, postoji nesuglasje među arheolozima i jezikoslovcima. Najraširenija je pretpostavka da naziv Duvno potječe iz ilirske riječi “delme”, što znači ovca. Drugi pak tvrde da se u korijenu DEL- ili DAL- krije indoeuropska osnova za dol, dolinu. Grad je često mijenjao imena. U ranom srednjem vijeku naziva se Županjac, u tursko doba Županj Potok i Sedžidedid, za austrougarske vladavine ponovo Županjac, od 1928. do 1945. Tomislavgrad, a za bivše Jugoslavije Duvno. Na referendumu održanom 12. kolovoza 1990. Duvnjaci su odlučili vratiti staro ime Tomislavgrad.
Evo što o Županjcu u drugoj pol. 19. st. pišu fra Ivan Frano Jukić i dr. Vjekoslav Klaić:
“Županjac, omalušan grad u ravnici: ima u njemu turskih kućah do 60, niekoliko dućanah i tri topića; izvan grada stoje kerstjani i ristjani”. (fra I. Jukić, 1850.)
“Županjac, varoš na polju, broji 136 muhamedovskih, 84 katoličke, 12 pravoslavnih i 12 ciganskih kuća, te 1274 žitelja. Varoš je duga pol, a široka četvrt sata. Turci imaju 2 džamije, pravoslavni župu i školu, a katolici pučku školu sa 47 đaka. Županjac je udaljen od Mostara 10, a od dalmatinske međe 6 sati”. (V. Klaić, 1878).
{gallery}cropedia_duvno{/gallery}
Cropedia.info
Rimski Delminium
Autor: Radoslav Dodig mr.sc./Mi Media
Nakon razaranja Delminja i pokoravanja Delmata Rimljani su podigli novo naselje na području Duvna. Međutim, oko smještaja rimskoga Delminija postoje različita mišljenja. Najbolji poznavatelj antičkih cesta i naselja dr. Ivo Bojanovski kolebao se oko njegove lokalizacije. Prvo ga je tražio u antičkom naselju u Prisoju kod Buškoga blata, pa u Crvenicama na jugu Duvanjskoga polja, te na kraju u Borčanima podno Liba.
S druge strane, većina istraživača vjeruje da se rimski Delminij, koji je imao status municipija, današnji jezikom rečeno – autonomne općine, prostirao na lokalitetima Crkvina i Karaula u Tomislavgradu, uz potok Seget, na petnaest hektara površine. Tamo su Carl Patsch i tadašnji duvanjski župnik fra Anđeo Nuić iskopali ostatke naselja u razdoblju 1896. do 1898. Na Karauli, gdje je danas groblje, prvo je fra Anđeo Nuić otkopao više ulomaka rimskih sarkofaga – u kamenu izdubenih grobnica, te nekoliko stupova i žrtvenika. Iskapanja je nastavio Carl Patsch, koji je također pronašao više žrtvenika, božici Dijani i bogovima Silvanu i Armatu, stupova, sarkofaga i glinena posuđa. Pretpostavlja se da je na Karauli u II. st. postojao rimski hram, na čijem je mjestu kasnije sagrađena ranokršćanska bazilika. Groblje na Karauli bilo je aktivo i u srednjem vijeku, o čemu govore ostaci osam stećaka.
Patsch je proširio iskapanja na Crkvinu, pored Franjevačkoga samostana. Rezultati istraživanja bili su impresivni. Pronađeni su ostaci javnih građevina, stupova i kapitela, više natpisa, dijelovi brončanoga kipa, keramika, oruđe, posuđe, nakit i 43 primjerka rimskoga novca. Čini se da je forum na Crkvini opljačkan i porušen oko 410. godine, u vrijeme provale Gota. Patsch je pretpostavio da se na Crkvini upravo nalazio forum rimskoga municipija Delminija. Nalazi rimskih spomenika – jednoga natpisa i nekoliko kapitela u proljeće 2004. u blizini groblja Karaule, samo potvrđuju ovu Patschevu pretpostavku.
