U Frankfurtu je čistila mnoge kuće. Poznaje tu svaku ulicu i bužu. Pedesettrogodišnja Tonka je 20 godina u Njemačkoj radila na crno, pravi ženski manualac u zemlji gdje se može na takvim poslovima i dobro zaraditi.
Jer kad ne platiš porez, spavaš negdje po izbama ka Tonka, nemaš auto i ne moraš državi plaćati osiguranja, ni TV pretplatu i nikakve pristojbe, onda eto možeš staviti na stranu više od dvije tisuće.
Prije maraka, a danas nešto manje eura. A Tonka je baš tako i radila. Crnčila je od jutra do mraka, čisteći kod njemačkih gazdarica i radeći okolo kome god je zatrebalo. Nije se štedjela samo da bi svojoj obitelji u gradiću blizu Splita mogla osigurati pristojan život.
Nije znala riječi njemačkoga
Prije tri godine ipak joj je policija stavila lisičine na ruke i kao najgoru kriminalku ispratila je u Hrvatsku. Tako je to u uređenoj Njemačkoj, gdje se ne smije raditi na crno, ali ipak Tonka je samo jedna od mnogih naših žena koje kruh svagdašnji zarađuju već godinama u Njemačkoj, čisteći baš tako, bez porezne kartice.
Ipak, Tonka se vratila. Opet na stari posao. Čim je Hrvatska ušla u EU, i protjerana Tonka stigla je opet na rad u Njemačku. Nije Tonku nitko pitao želi li i kako joj je. Srce joj se kidalo kada je morala krenuti u pečalbu i doma ostaviti muža i četvero maloljetne djece. Morala je u “bili svit” s kuferom u ruci. Trebala je raditi da bi prehranila brojnu obitelj i svaki im mjesec poslati novac kako bi mogli preživjeti.
– Nije bilo lako tih devedesetih. Bio je rat, a onda i suprug ostao bez posla, ja sam bila s djecom kod kuće i nismo više mogli gurati kraj s krajem. Djecu je trebalo prehraniti, podizati, školovati, a para niotkud. I eto, odlučila sam se otići u Njemačku “trbuhom za kruhom” – kazuje nam Tonka.
– Mislila sam, idem malo kod rođaka zaraditi koju marku, a kad evo, razvuklo se malo, pomalo dvadesetak godina. Stigla sam u Frankfurt, gdje smo imali rođake koji su mi htjeli pomoći i pronaći kakav poslić na crno.
Doma sam naučila raditi, čistiti i to sam jedino mogla nastaviti u Njemačkoj, jer nisam poznavala jezik. E, da sam imala papire i znala jezik prije dvadesetak godina, bila bih otvorila kakav restoran, pa kud puklo da puklo. Ali šta mogu, sudbina mi je takva, krpa i usisivač u ruci, i guraj naprijed iz dana u dan, jer znala sam svoj cilj.
Na početku nije bilo lako doći u tuđu kuću i kad vam njemačka gazdarica kaže napravite to i to, a ništa ne razumiješ, pa sve trebaš shvatiti što želi, sve po stanu počistiti i zaraditi za tri sata 30-ak maraka.
Poslije je bilo sve podnošljivije, jer sam sve bolje razumjela njemačke gazdarice, koje su mi davale razne kućanske poslove, i to sve više i više da jednostavno sve te svoje štacije za čišćenje i nisam stigla stići.
Uhvatili je i potjerali, ali se opet vratila
Jednostavno, jedna me drugoj preporučivala i tako sam znala u danu zaraditi do sto maraka. Malo čistiš kuću, malo im skokneš štogod kupit do dućana, a nekad očistiš i one stare zapuštene Njemce koje nitko ne bi. Bila je to lijepa para na crno. Nisam bila nigdje prijavljena, niti sam ikome plaćala bilo kakve pristojbe.
Stanovala sam u potkrovnom stanu kod rođaka i skromno živjela da bi kući mogla suprugu i djeci poslati 1500 maraka – govori nam vrijedna Tonka, koja je radeći dvadeset godina na crno u zemlji snova preživjela mnoge teške dane i često znala biti u strahu da je ne uhvate i protjeraju doma. A naposljetku to joj se i prije tri godine dogodilo.
– To se zbilo jedno jutro dok sam pomagala u pekarnici kod jednog njemačkog gazde. Saznala sam kasnije, prijavio me netko od naših ljudi koji je znao za moj boravak ovdje na crno.
Stiglo je par kombija specijalaca naoružanih do zuba. Bila sam u velikom stresu, sva izvan sebe, jako plakala. Prišao mi je jedan Turčin policajac, stavio lisice na ruke i priopćio da sam uhićena zbog rada na crno. Vidjela sam na njegovim očima kao da mu je bilo žao, ali tako je to u Njemačkoj, najgori prekršaj je baš to raditi na crno.
Konkurencija s istoka
Ali sve to nije mi bilo teško podnijeti jer sam bila svjesna kako sam radom u Njemačkoj osigurala lijepu egzistenciju svojoj obitelji. Od novaca koje sam slala doma muž je podigao lijepu i veliku obiteljsku kuću, kupili smo dva automobila i djeca su se, hvala dragom Bogu, dobro snašla. Dvoje je završilo fakultete i zaposlilo se, a mlađi su još u srednjoj školi – kaže uvijek nasmijana gastarbajterica.
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju Tonka razmišlja u Njemačkoj napraviti i papire, pa raditi legalno. Svjesna je da joj to ne bi donijelo dobru paru, a naposljetku i konkurencija je s istoka u posljednje vrijeme sve nemilosrdnija. Poljakinje i Rumunjke idu i sa znatno nižom cijenom, pa ni rađa na crno u Njemačkoj nije više unosna kao što je bila devedesetih godina.
– Onda sam ja znala kod boljih gazdarica imati i satnicu od 12 do 15 maraka. Ali ipak sada nisam više mlada i voljela bih i koju godinu u Njemačkoj uhvatiti radnog staža, nikad se ne zna, more valjati. Iako imam dosta ušteđevine, ne znaš šta može čovjeka snaći u životu.
Muž nema nikakve mirovine jer je bio domaćica, a ja sretna da sam mogla osigurati obitelji egzistenciju – priča nam Tonka, koju znaju mnogi Hrvati u Frankfurtu, a najviše vozači autobusa za Hrvatsku. Bože dragi, koliko se samo ovih godina naputovala i odnijela doma krcatih vreća i kufera robe.
Kad zaboli, a nemaš zdravstveno
Tonki je posebno bilo teško kada bi se svih tih godina u Njemačkoj ponekad znala razboljeti.
– Nije lako žena bez zdravstvenog osiguranja u tuđoj zemlji. Može vam se dogoditi da se ozbiljno razbolite, pa da ostanete bez dobrog dijela ušteđevine ako želite preživjeti. A tu su u Njemačkoj bolnice i zdravstvena zaštita i te kako skupi. Ali hvala Bogu što mi je podario dobro zdravlje, pa nisam s time imala većih problema. Bilo je prehlada i malo tegoba, ženskih bolesti, a onda bi pronašla kojega našeg liječnika i na crno mu platila uslugu, priča Tonka.
Slobodna Dalmacija/TN
