Laci je nakon završetka osmoljetke odlučio da neće nastaviti školovanje, već će za starijom braćom otići u Njemačku. Ja sam bila odlična učenica i tek završila šesti razred. Bilo je ljeto, ferije, kad se Laci spremao u Njemačku.
‘Nela, hoćeš li večeras sa mnom u kino. Sutra putujem’, rekao mi je Laci nekim čudnim, meni do tada nepoznatim glasom.
‘Naravno da hoću, bila sam i sinoć, pa ne znam što će mi reći majka. Ali, idem u svakom slučaju. Samo da zovnem Adelu’, odgovorila sam uobičajeno, iako mi neobičan ton Lacijeva
poziva nije bio drag.
‘Ne zovi Adelu, idemo samo ja i ti, moram ti nešto važno reći.’
Primijetila sam da mu glas malo drhti i nije mi trebalo mnogo da shvatim da sam konačno dočekala da u kino idem s Lacijem, svojim dečkom, a ne više sa susjedom, s dečkom iz ulice, iz klape. Dakle, nas dvoje sami, u mračnoj kinodvorani. Srce mi je počelo ubrzano lupati, a krv strujati prema licu. Osjetila sam da crvenim, a Laci me je samo nakratko uhvatio za ruku. Stresla sam se od toga dodira. Bože, pa stotinu puta smo se hvatali za ruke, ali ovakvu tremu osjetila sam prvi put. To je to, to je ta ljubav koja je odjednom buknula u mom srcu, u mome tijelu, razmišljala sam dok sam pognute glave koračala uz Lacija. Prvi put nisam mu mogla pogledati u oči ni bezbrižno s njim čavrljati. Išli smo šutke, polagano, kao da smo se plašili da odjek koraka ne naruši ritam naših srca. Mislila sam da će svi naši prijatelji primijetiti da se s nama nešto događa, ali svima je bilo normalno što smo nas dvoje ušli u dvoranu, ta uvijek su nas viđali u društvu. Nisu ni primijetili da tu večer ne tražimo društvo, nego najtamniji kutak dvorane.
Da me ubiješ, sada ne znam koji je film igrao, ali zato i danas, nakon četrdesetak godina, osjećam slast prvog poljupca, nespretnog, ali nezaboravnog. Laci je stiskao moje ruke, koje su bile mokre od znoja, od uzbuđenja, a potom je svoje tople usne bojažljivo primaknuo na moj vrat. Nikada nisam tako drhtala. Osjetila sam njegove usne na svojima, njegov topli dah. Samo na trenutak, jer oboje smo se naglo odvojili, uplašeni vlastitim osjećajima, strašću.
Ponovno smo se držali za ruke, ne okrećući glavu jedno drugom, ne tražeći pogled, ne izgovarajući ni riječi. Da, bili smo još djeca, ali djeca koja se vole, u kojima je naglo i prerano
proklijalo sjeme ljubavi.
‘Nelice, ja sutra idem, ali nemoj ni s kim više ići u kino, ti ćeš biti samo moja. Obećaj mi, čekaj me! Pisat ću ti svakoga dana, piši mi, molim te. Pisma ću slati na svoju tetku, dogovorit ću se s njom’, s naporom, jedva prevaljujući riječi preko usana, izgovorio je Laci, a potom me još jednom poljubio, i to u lice, ne čekajući da mu uzvratim. A tako sam željela!
Ostala sam gladna njegovih usana, ali nisam imala snage reći mu to, zaustaviti ga na trenutak. Potrčao je kao da bježi od mene. Bila sam sretna i tužna u isti tren, ostala sam zbunjena na cesti, ne znajući što se sa mnom događa.
Tog ljeta prestale su moje dječje igre. Sva moja razmišljanja, sva maštanja, svi snovi bili su povezani s Lacijem. Svi su primijetili da sam se uozbiljila i, ne znajući da me pogađaju u srce, često govorili da je to zbog Lacija, tješili me da će on brzo doći, pa njega će protjerati, on se nije naučio raditi…
Ljeto je bilo dugo i kao nikada, činilo mi se, oblačno i kišovito. Duga i topla pisma stizala su od Lacija, a ja sam njemu pisala pjesme, čitave romane i u čitanju i pisanju nekako je došla jesen. Prevarila sam se misleći da se samo meni toga ljeta dogodila ljubav, jer sve su moje školske kolegice bile pune priča o ljetnim ljubavima, a moju priču, ispričanu u detalje, nisu baš dobro primile. Sve su one bile potajno zaljubljene u Lacija, bio je najzgodniji ‘osmaš’ i sve su djevojke očekivale kako će ga sretati i u srednjoj školi, u gradu. Bile su razočarane što je otišao u Njemačku, a svoju zavist prema meni iskazivale su sumnjom u moju priču, kao, on je tebi samo prijatelj, pa viđale su ga s drugim djevojkama. A onda sam im počela donositi i čitati Lacijeva pisma u kojima je svaka riječ mirisala na ljubav – pravu, čistu, prvu…
( Odlomak iz romana: “Zatišje”, autorice Ljube Đikić)
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
