Nema ni traga receptu tko, kada i kako će je provesti i hoće li netko biti odgovoran ako se ne provede. Bilo bi zamorno nabrajati već poznate političke projekcije, zna se koje kuhinje, što se vrte od stoljeća dvadesetprvoga na brojnim sjednicama, saborima, forumima i kroz medijske uratke.
6. zasjedanje HNS-a, web HNSU Mostaru je u subotu zadnjega dana mjeseca veljače, kada su po katoličkom kalendaru kvatre (pokornički dani), po šesti put zasjedao Hrvatski narodni sabor BiH (HNS) i usvojio papir nazvan deklaracija iliti hrvatski izjava. Da bismo raščlanili taj završni dokument lege artis, potrebito je vidjeti tko ga i zašto donosi. Zavirimo li na web stranicu Hrvatskoga narodnog sabora (http://hnsbih.org/), urešenu s nekoliko portreta dr. D. Čovića, uzalud ćemo tragati kako je nastao HNS, tko mu daje legitimitet, kako se može postati njegov član, koji su mu temeljni osnivački akti i tome slično. Pod izbornikom “Dokumenti” nalazi se nekoliko deklaracija s proteklih zasjedanja od 2000. do 2015. Na Wikipediji piše: “Hrvatski narodni sabor (HNS) je krovna organizacija hrvatskih bosanskohercegovačkih političkih stranaka. Osnovan je u 2000. u Novom Travniku. Sabor je reaktiviran 19. travnja 2011. u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru”. Tu smo dakle, Novi Travnik se od 28. listopada 2000. smatra nadnevkom utemeljenja HNS-a. Prisjetimo se malo Novoga Travnika i ondašnjih zbivanja. Kako sam tada bio parlamentarni zastupnik hrvatske stranke, a nisam bio pozvan na sabor, uputio sam tom prigodom otvoreno pismo organizatorima HNS-a. Naveo sam kako su na zasjedanju sudjelovale službeno samo dvije parlamentarne stranke s hrvatskim predznakom – HDZ BiH i HSP, te vanjski suradnici HDZ-a: HKDU BiH, HD, UHSP, HKDP i DC SJB BiH. Nisu bile pozvane druge dvije parlamentarne hrvatske stranke NHI i HSS BiH, kao ni HNZ, HNS, HČSP, BiH HČSP, Ujedinjeni pravaši i Posavska demokratska stranka. Dakle, kredibilitet toga skupa bio je upitan. K tome na konstituiranju Hrvatskoga narodnog sabora čulo se da je to “najveći događaj u povijesti Hrvata u BiH nakon sabora kralja Tomislava 925. na Duvanjskom polju”. Čitav projekt prvoga sabora HNS-a i njegov predsjednik Ante Jelavić neslavno su iščeznuli s političke scene. Oživljavanje toga modela voluntaristički je i populistički čin bez pravnoga pokrića. Ako se radi o skupu, kako čitamo, sastavljenom od vijećnika u općinskim vijećima ili zastupnika u skupštinama županija, entiteta i parlamenta BiH, oni imaju primarni mandat u tim tijelima za koji su izabrani. Njihovo okupljanje u dobrovoljno tijelo de iure je sekundarni mandat koji nema pravne obligacije. Takve slične matrice vidjeli smo 1991. na srpskoj političkoj sceni u BiH, pa onda i na hrvatskoj. Prisjetimo se proglašenja Hrvatske republike Herceg-Bosne 28. kolovoza 1993. u Grudama, kada u tom činu nije sudjelovao veći broj legalno izabranih hrvatskih zastupnika u Vijeću građana BiH, ali jesu neki stranački i općinski dužnosnici, koji uopće nisu imali legitimitet za to.
Pamet u hrvatskoj politici?
Vratimo se šestoj deklaraciji HNS-a. Kao i prethodnih pet i ona je birokratsko-politički dokument sastavljen u kabinetu kakvoga političkog savjetnika, dorađen u nekom salonu uz sir i uštipke. Deklaracija je papirni uradak s inventarom političkih i administrativnih želja. Njezin subjekt su političari i politizacija njihove moći. Običan čovjek tu je samo objekt koji u glasačkom trenutku treba biti blizu kutije i slijediti naputke. Nema ni traga receptu tko, kada i kako će je provesti i hoće li netko biti odgovoran ako se ne provede. Bilo bi zamorno nabrajati već poznate političke projekcije, zna se koje kuhinje, što se vrte od stoljeća dvadesetprvoga na brojnim sjednicama, saborima, forumima i kroz medijske uratke. Uzet ćemo samo tri navoda iz šeste deklaracije HNS-a. Prvi spominje “Kvalitetno obrazovanje sukladno najvišim svjetskim standardima, te institucionalno očuvanje i razvoj kulturnog identiteta”. Drugi govori da je “Nužna izgradnja opće nacionalne strategije koja treba uključivati hrvatske institucije u Bosni i Hercegovini, u RH i iseljeništvu”. Treći veli da je “Preduvjet demografske revitalizacije učinkovito i socijalno odgovorno gospodarenje svim resursima”. Naglasak je, dakle, na kulturi i obrazovanju, nacionalnoj strategiji i demografskoj revitalizaciji. Ne vidi se tko bi to i kako uradio i implementirao na razini hrvatskoga korpusa u BiH. Sjećam se jednoga skupa prije dvadeset godina. U Neumu je 19. prosinca 1994. održan znanstveni skup “Hrvati u Bosni i Hercegovini – ciljevi i mogućnosti”. Uskoro je objavljen i zbornik radova s toga skupa. Među dvjesta sudionika bilo je pet akademika, 65 doktora znanosti i 14 magistara, a 98 referata objavljeno je u zborniku. Netko reče da se u ta četiri dana slilo najpametnije hrvatsko društvo u BiH. Nitko ni retka iz tog zbornika ne ugradi u ovu, niti u pet prethodnih deklaracija. Hm, možda sam idealist tražeći pamet u hrvatskoj politici?!
Hrvati – nacionalna manjina?
Hrvati u Bosni i Hercegovini – ciljevi i mogućnostiA opća nacionalna strategija? Tja, bez strategije hrvatski političari i politikanti rade četvrt stoljeća u BiH, pa ne vidim što bi trošili vrijeme i novce na nekakav dokument koji bi sutra zaboravili, kao i materijale iz Neuma. Za utjehu ni političari u Republici Hrvatskoj ne rade prema nekoj općoj nacionalnoj strategiji. Koliko znam, takav dokument ” Prilozi za hrvatski nacionalni program” napravljen je u Matici hrvatskoj davne 1994. za predsjednikovanja Vlade Gotovca. Rijetko tko zna da takav materijal i postoji. Dođosmo i do demografske revitalizacije koju spominje deklaracija HNS-a. O njoj najzornije svjedoči statistika. Godine 1948. prema popisu pučanstva u BiH Hrvati su činili 23,94 posto stanovništva. Godine 1991. taj postotak je pao na 17,38 posto. Uskoro ćemo saznati koliko Hrvata ima prema popisu iz 2013., ali preliminarni rezultati govore oko 13 posto od ukupna stanovništva BiH. Dakle, hrvatski demografski manjak u dvadesetak godina vlade HDZ-a i parade HNS-a iznosi -4,38 posto. Slijedom iste statistike za dvadeset godina hrvatska populacija u BiH past će ispod 9 posto ukupna stanovništva. Što će to značiti? Usporedbe radi, Meksikanci s 34 milijuna stanovnika čine 9 posto ukupna stanovništva SAD-a i smatraju ih nacionalnom manjinom (national minority). Sukladno tome, be-ha Hrvati mogu oko 2035. postati nacionalna manjina! Na kraju bih dodao još nešto. Ne želim biti defetist i kritikant, kakvim će me tko proglasiti. Priznajem da mi je bliska maksima “Samo nas (samo)kritika može spasiti”, sve u namjeri da dovedem malo razbora u hrvatske političke uši. Puno je potrošeno novca, vremena i energije da bi se iznjedrila onako neodređena deklaracija. Moglo se to naručiti od kakve PR agencije za sitnije novce. Znam, bilo bi to suhoparno, ovako sva se medijska halabuka digla oko jednoga skupa i njegovih vođa. Kad tamo, velik turban, pod njim hodže nema.
kvaka.info/ Radoslav Dodig
