Nakon Božića i božićnih blagdana, teme po birtijama i kućama je kako je tko počastio goste, čestitare, pa nije iznimka ni ova godina, kada blagdani osvanuše bijeli, snijeg zapadao, a to nije zasmetalo čestitarima da idu iz kuće u kuću. Matiša je u dočeku gostiju uvijek bio originalan. On je jedan od rijetkih domaćina koji goji gudine, pa kad ih kolje svaki vaga preko 300 kila, a pršoti kad se osuše, a ruku na srce nitko ih ne zna tako dobro osušit, bude u njima, lažno je reć, da izvinete i po deset kila.
I svake godine, kad je misa na groblju, on snese s tavan taj ogromni pršot, stavi ga na stol pred goste : “Evo čeljadi, radite mu nešto, ja sam ga jedva snio s tavana, evo vam nož vi mu radite nešto!”
A gosti, svi u misnom ruvu ne žele ni ruke mastit, kamo li odijela i – svake godine odustanu! Zameze malo sira i čekaju pečenje i pite. Tako budu i gosti siti i domaćin Matiša zadovoljan, a pršot nenačet čeka Božić.
Ove godine se dogovore čeljad, Matišina rodbina koja se redovito okuplja na užini kod njega iza mise na groblju, da će dohakati Matišinu pršotu prvoga Božića, pa kakav je to način da se o Matišinim pršotima priča kao o mirakuli, a oni ga se godinama nisu okusili. Ni za Božić, ni iza blagoslova polja, jer Matiša svoju priču iz godine u godinu, od blagoslova polja do Božića, ponavlja.
Za ovaj Božić dođu čestitari u Matiše, a unaprijed su se dogovorili da Matišinom pršotu mora doći kraj! Matiša, nakon čestitanja i rakije, po običaju, ode na tavan, svuče pršotinu: “Evo ljudi, ako možete, radite mu štogod, ja mu ništa ne mogu učinit”.
“Daj nam Matiša one noževe kojima bikariš gudine i mi ćemo mu probat štogod uradit”, rekoše uz namigivanje petorica susjeda.
Malo se Matiša zacrveni, ali donese noževe i čeljad napokon “zakla” Matišin pršut, a dobar, ko kad je, ako imaš što vidit imaš što i pojist, dobar ko dobar dan i na oči i u usta!
www.tomislavnews.com
