“Kad bi samo znala što moje oči vide u tebi?” Hladna, ali opet isprepadana potiho je upitala: “Pa šta vidiš…?”
“Vidim…” i potom je skrenuo pogled prema rijeci. Zapalio je cigaretu i ispustio prvi dim u toplo zagrebačko predvečerje.
“Vidim djevojku koja je postala žena. Vidim hrabrost, odvažnost i privrženost. Vidim ženu koja u meni budi sve najbolje i najgore. Istovremeno mi ubrizgavaš adrenalin i apaurin. Možda nisam istetoviran, ali tebe sam davno urezao na ovu kožu, Vidiš tu, ispod vrata. Obožavam tvoje mane: tvoju naglu narav, svađu, vrijeđanje. A još više volim kada te savjest ugrize, pa dođeš bez riječi po jedan dodir. Pa me gledaš nevinim pogledom anđela. Ti i jesi moj anđeo, ali i moj demon. Proganjaš me kada te nema, ne izlaziš iz mojih misli. Kada te nema, obuzima me strah da te ima netko drugi. Pa završim u čaši. Opet, kada te vidim, preobražavam se iz ovog divljaka u poslušnog psa koji ne pita puno. Sve žene koje su prošle kroz moj život davno su izgubile smisao, nekima sam zaboravio i imena.
A ti ? Pokušao sam te zamrziti… I jedno što mi se dogodilo jest : postao sam ledeni brijeg koji ne prihvaća ništa osim tih crnih očiju. Ništa osim tih usana i tog lica koje kao divlja vučica tjera sve one koje mi se približe. Ti si ona s kojom bi se divlje izgrizao i izgrebao, a zatim pogledao ravno u ta dva badema i bez riječi ti rekao kako si najljepša žena koju je nebo poslalo na ovaj svijet. Ej, pa ti nisi žena, ti si anđeo, a ti si i đavo. Otrov kojeg pijem bez razmišljanja. Ti si žena koja me čini čovjekom i pokreće sve moje osjete u tami, ti si sve što u meni budi ono što se krije u odrazu ogledala.”
www.tomislavnews.com/Nikola Vranjković
