I danas stariji ljudi iz našeg kraja spominju jedno čudnovato momče i prepričavaju legendu o Šimićevu skrivenome blagu, što ga u žurbi zakloni pod neku bukvu i kad bi se čovjeku posrećilo mogao bi steći pravo bogatstvo vrludajući po planini.
Piše: Milan Jurčević
Bilo je to godine 1870-te početkom rujna kada se hajdučki harambaša Šimić Andrijica pritisnut sa svih strana od strane austrijskih i turskih potjera zaklonio pod zelene skute Zavelima. Međutim i u ovom nepristupačnom kraju biva otkriven, iako se nastojao pritajiti krijući se po gusto obrasloj sjevernoj padini Zavelima. Namjeravalo je ovo postarije, vržljivo momče iz Zavelima udariti pravo na vezirski Travnik pohoditi Adži Alibega te mu udariti hajdučki danak u srcu osmanske Bosne, da se čuje i da se priča sve do Carigrada. Čim je napustio Zavelim spustivši se Roškom Polju bio je otkriven i ubrzo napadnut od strane turskih konjanika. U sukobu s turskim konjanicima na otvorenom polju on i njegova družina nisu imali nikakve šanse, pa se tako nakon žestokog puškaranja hajduci povlače šumi i natrag Zavelimu.
Vični šumi hajduci se brzo sklanjaju, a Turci odustaju od potjere ne usuđujući se pristupiti krševitoj planini. U ovom metežu je ranjen hajduk Krajina kojeg je Andrijica onako ranjenog na leđima iznio dublje u šumu, da bi se potom povratio na poprište ne bi li kako ranjenom suborcu pribavio konja. Tako je Andrijica unatoč tome što su se ostali hajduci razbježali sam ponovno upao u zasjedu te ga je od sigurne smrti spasilo drvo koje se našlo na putu puščanom zrnu. Andrija se živo i vješto izvukao iz sačekuše još jednom potvrdivši iznimnu hrabrost, požrtvovnost i odanost svom suborcu u nevolji. Ovakvi čini su doveli do njegove velike popularnosti među lokalnim stanovništvom pa je legenda o Andrijici Šimiću sve više rasla i s vremenom bivala veća. Motivi ovog čovjeka, njegova podvojena narav junaka i zločinca, viteza i otpadnika, prostor kojim se kretao, kao i vrijeme u kojem je živio stvorili su od njega ikonu.
Simbol borbe jednog naroda, okupiranog, razgrabljenog između dvaju carstava koji je svoje heroje i zaštitnike tražio i našao upravo u ovakvim nabusitim, inatljivim tipovima, koji su unatoč svojoj divljoj ćudi duboko u svojoj duši sačuvali dovoljno ljudskosti, časti i dostojanstva pa ih se slobodno može proglasiti hrvatskim Robin Hoodovima. A Zavelim hrvatskim Sherwoodom. Ova velika zelena katedrala sa svojim impozantnim obroncima, obrasla starim bukvama bila je za ovog progonjenog čovjeka posljednje utočište u njegovu nesigurnom svijetu. I danas kada čovjek upre svoj pogled preko polja gore ka visokom Zavelimu koji koncem svibnja i početkom lipnja pokazuje sav raskoš, ljepotu i silinu svoje prirode, koju i u svibnju zna obijeliti snijegom kakav nagao i ćudljiv sjeverni vjetar, kao pred neki dan kada je iz noći izronilo njegovo bijelo urešeno lice. I gore negdje ponad posljednjih magli Zavelima, gdje bukove prašume pružaju svoje stare grane u duboko nebo, kada se utiša bura i stanu vilinska kola, zazvekeću cvancike , pročuju se toke, prošaraju žive oči, zasjaji se puška mala, oživi nemirni i besmrtni duh hercegovačkog arambaše pa poigrava i arči, slobodan i prkosan kakav je uvijek i bio.
www.tomislavnews.com/ZD zavelim
