Jučer smo pisali tko je Jakov Bašić i najavili objavu njegovih tekstova. Danas donosimo uistinu zanimljiv tekst o nastanku Župe Prisoje i to samo prvi dio, a objavit ćemo sve dijelove
Reverendissime pater!
Podpisani, ufa se ponovno obratiti na Vas sa zamolbom, evo po deseti put, e, da se najzad uredi razdioba grabovačke župe.
Ovom prigodom, Reverendissime pater, napominjem, da su Prisojani malo požestoki ljudi; nu, ni Grabovčanima kavga nije na odmet. Pa ja mislim, Reverendissime pater, da bi u slučaju kavge moglo doći i do svetogrđa u pogledu crkvenog ruha i ostalih stvari. Najgore bi pak bilo, ako se. počnu otimati o pojedine stvari, te ih potrgati, i tako upropastiti ovo malo crkvene sirotinje. A kakva bi nevolja mogla tek mene snaći, bolje i ne govoriti o tom. Ja imam svega dva habeta, tri tunike, jedne hlače i jedan plašt i to onaj, što sam još kao klerik dobio, a to je taman pred 30 godina. Zato, Reverendissime pater, ja vas ponovno najponiznije molim, založite se kod njegove Preuzvišenosti, da odobri osnutak posebne župe za selo Prisoje. Ja, sluga Božji, ponizan sam do praha zemaljskoga i znam, da nije moje miješati se u stvari starijih, ali moram i ovom zgodom reći: ustanova posebne župe u Prisoju je narodna potreba. Eto, baš jučer kad sam išao k bolesniku, skakućući preko onog kamenja, odkinu mi se đon od sandale i ne bi druge, već nastavili bos. Ma jest! I to sam učinio na slavu i čast Boga velikoga, ali prinzajem, kad sam osjetio bolove kroz raskrvavljene tabane, o, Bože oprosti mi, jauknuo sam! A kad sam se vraćao, seljaci mi se smijali dobacujući: Oče Rafo! Narod više ne će čekati! Opanci su poskupili, a i puno vrimena se gubi. Piši biskupu, da nam šalje misnika i da se osnuje župa u Prisoju. Dakle, Reverendissime pater, kako vidite, ovo su posljednje zamolbe naroda, a i moje. Zato učinite sve potrebno, pa da nam se smiluje Njegova Preuzvišenost i udovolji kako narodnoj tako i mojoj potrebi i nevolji.
Odani vam u Kristu
0. Fra Rafo Dugonjić
župnik grabovačko-pristojski
Dneva Gospodnjeg 17. lipnja 1917. godine.
— Braćo! Ovo vam je posljednje pismo, koje sam poslao provincijalu u Mostar. Zato vas ja lijepo molim, strpite se, ne činite grijeha, okanite se sile. Ja se nadam, da će Svevišnji urazumiti i biskupa i provincijala, pa će to pitanje biti konačno riješeno. A ti, brate Ikane, kao najstariji i najpametnija glava, smiri narod i upozori ga, na puteve Božje. Eto, to je sve što ja mogu!”
Ove riječi govorio je sakupljenim starješinama kućnih zadruga sela Prisoje O. fra Rafo Dugonjić, župnik grabovačko-prisojske župe. Na okupu je bilo oko 150 što mladih što starijih seljaka, odjevenih u svečana odijela. Sastanak se držao u dno sela, ispod jednog starog hrasta, oko kojeg je bilo desetak starih stećaka, velikih i od vremena posivjelih, pa su izgledali kao široki stolovi, Na jednom od njih sjedio je o. fra Rafo Dugonjić, a okolo njega seljaci, sjedeći na ledini, a neki na ostalim stećcima. Bilo je ljetno poslijepodne, dosta vruće, ali debela hladovina staroga hrasta davala je svježinu i ugodan odmor.
Nakon riječi župnika primače se sredini, to jest k župnikovu stećku, Stojan Diplić, stasit seljak od nekih tridesetak godina i započe:istina je braćo, što nam govori Otac fra Rafo! Jest, mi vjerujemo u Boga i Njemu se molimo za zdravlje naše, dobru godinu i djecu našu. Ali, braćo moja, kanda je On od nas glavu okrenuo. Jer, kako vidite, godinama naše se selo muči. Nije to šala svake nedjelje tri sata tamo-amo propješačit’. A opanci? Evo, svih četvero moje djece je boso. Ceste nema, a ovo putanje razlokano, pa kad kiša na nju slegne mulj i kamen — aja; dođeš kući a isprebijanim opancima. Pa i tu muku mogli bismo podnijeti, ali sramotu ne možemo više ni trpjeti ni gledati ni podnašati. Grabovčani nam se smiju u brk i danas, baš onako, kao što su se smijali i djedovima našim. Evo, od kada ja znam za se, a to je kao po ljudsku preko punih 25 godina, naše je selo slalo u Mostar tri puta svoje izaslanstvo. Eto Ikana živa, pa neka opovrgne, ako nije istina. On je glavom sva tri puta vodio naše izaslanstvo. I biskup obeća, pa nu, ni dan današnji mi nemamo naše župe. Je li tako, Ikane? Jes’ brate! Istina je! živa tišina! Javi se krupan starac Ikan Kvrgić, glavar sela Prisoje kroz punih 30 godina, mašući dugim čibukom po zraku. Eto na! Vidite da ne. lažem! — Nastavi živahno, Stojan Diplić. — Nego ja mislim, da mi konačno sami odlučimo. Na to imamo pravo u svakom pogledu. Evo ti računa! Naše selo ima 320 numera, dajemo smoka više od Grabovčana. Je li tako, oče? Istina! Istina! — Oglasi se o. fra Rafo Dugonjić. — I sve ja pošteno otjeram u Mostar! – Eno, gore na strani, odredili smo i mjesto za crkvu i kapelu. Ima skoro dva dana oranja. Pa tu može biti i veliki vrt za župnika. Kamen su izlomili još naši stari i ima ga preko 100 kola. Ako bude malo, mi ćemo svi pljunuti u šake, pa izlomiti još 100 kola. Čatrnja je duboka 10 aršina, cementirana, ima vode za čitavo selo. što još? Japija je navučena i složena još od preklanjske godino. Kod Ikana loži već trideset godina 9 dukata, prkupijenih za majstore. Braćo, mislim, da mi koliko još sutra počnemo sa izgradnjom najprije župskog dvora, pa ako i poslije toga biskup ne odluči, onda ćemo mi sami odlučiti. Tako je, brate Stojane, tako je! — Mnogo njih prihvate, osobito mladi. Da počnemo već sutra! — Zavika grlati “Gunje” — Jozo Martić, momak od 26 godina, sav crn i kudrav, zbog čega ga i prozvašo “Gunje.” i zbog čega ga nije htjela ni jedna cura u selu, Da gradimo, braćo moja! zavika Stojan što ga grlo nosi. Ma čekajte, ljudi, ne trošite utaman! — Poče smirivati seljake o. fra Rafo. Sutra ćemo početi, pa što Bog da i srića junička! Djeco, sutra u zoru svi ovdje pa na posao. Dosta mi je glavarisanja i čekanja, — vikao je ljutito Ikan Kvrgić obmatajući crveni šal oko glave, koji mu se razmetno, kad je skočio na stećak i počeo govoriti. — Ne ću umrijeti prije nego što našu crkvu sagradimo! —Ljudi čekajte odluku biskupa! — ponovno upade molećivim glasom o. fra Rafo. Ma ni govora o čekanju! Uostalom ove jeseni dvor će biti gotov, pa biskup ima dosta vremena, da odluči. — Tipkao je Stojan Diplić, zanoseći se malo u stranu, pa je izgledalo da se ljuti. Hej! Oče Rafo! Nema druge već se spremaj nama na zimovanje. — Javi se sa dna jedan starčić, suh i ž:lav kao da je na postu čitavog vijeka. Ja, ja, moj oče! — Ako ne ćeš doći sam, a ono ćemo te mi, ako Bog da, jednoga dana zajedno s misničkim ruhom dovući ovdje, pa makar cijela Grabovica udarila na nas. Je li tako, momci? — Tako je, tako je! Živio Čolo! — zaurlaše u jedan glas, uz smijeh i veselje, jer je “Čolo” bio veseljak i šaljivdžija. Otac fra Rafo Dugonjić videći da nema druge, pope se na stećak, blagoslovi prisutne i reče:
— Neka bude volja Tvoja, Gospodine! — Zatim se oprosti najbližima i krenu niz padinu, te se spusti na putanju, koja je odila ka Grabovici.
Seljaci ostadoše na okupu još neko vrijeme, utvrđujući plan svoga rada, pa se u prvom sutonu počnu razilaziti. Jedino ostadoše glavar lkan, Stojan i Čolo. Stojan će upravljati radovima, Ikan će plaćati majstore, a „Čolo” će obletjeti selo, da nitko ne izostane od rađe. Tako se dogovoriše.
Nastavit će se…
www.tomislavnews.com/Izvor: hrvatskonebo.com/ Foto: www.zupaprisoje.net-Prisojačka crkva, procesije, snimljeno pred drugi svjetski rat
