Nema druge, već se i ovom zgodom mora reći: lijepa stara vremena! Vremena ljubavi, vremena povjerenja, vremena poštovanja i međusobne bratske sloge; ne samo među rođenom braćom, već i među samim mnogobrojnim seoskim zadrugama.
Vladala je bratska ljubav uistinu na sve strane. Osobito poštovanje .prema starijim i uglednijim ljudima bilo je iznad svega. Ikanova riječ u Prisoju nije bila zapovijed, nije bila neka agitacija, a najmanje pak strah ili kupovina duša seoskih. Ne! Njegova riječ :bila je riječ ugleda, riječ ljubavi i istinskih želja za dobrobit čitavog sela. Onda je sasvim razumljivo, što je sutradan u cik dana sve, pohrlilo staro i mlado, malo i veliko, da svojim radom, svojim volovima i svojim novčanim prilogom pridonese što prije izgradnji župnoga dvora u selu Prisoje. Prisojani svi bili osjetljiv osobito na časti i ponosu, pa su ovom zgodom odlučili, da to iskažu svom svojom snagom. Tako, vele, kad biskup ne će vidjeti kako u Grabovici župnik živi u jednoj straćari, a Grabovčani ne će da mu podignu dostojan dvor, onda će beli vidjeti, što mogu učiniti Prisojani. Najprije dvor a poslije toga i prekrasnu crkvu. Kad sve dovrše, onda im mora dati misnika. Prisoje je Prisoje! Radi toga oni udvostručiše svoju volji i svoje snage, da djelom dokažu, da su dostojni pažnje.i uviđavnosti starijih.
Bilo je na okupu oko 20 kola i oko 100 krepkih momaka i djevojaka sa alatom u ruci, da navuku što više kamenja i građe, jednom riječju, da u tili čas obave svaki posao, potreban oko izgradnje dvora. Počelo se sa pjesmom i veseljem i to oduševljenje nije prestalo čak ni onoga dana, kad su izvješeni hrvatski barjaci, peškiri i čevrme na prozore novoga dvora, prije nego li što ga počeše pokrivati. Sva okolna sela iskorišćavala su svaki praznik i nedjelju da dođu do Prisoja i da vide što to Prisojani rade. Otac Otac fra Rafo bio je toliko oduševljen, pa nije žalio truda, već uzjaši paripa i pravo u Mostar provincijalu, kumeći ga i preklinjajući, da i on dođe u Duvno, a odatle u Prisoje i da vidi narodno oduševljenje i narodnu volju, koji traži da se što prije, osnuje samostalna župa. Tako i bijaše. Nije prošlo ni nekoliko dana, od Fra Rafina odlaska u Mostar, a ono ti jednog dana izbije kočija i u njoj glavom provincijal sa biskupovim tajnikom. Došli, vidjeli, seljacima čestitali i potpuno ih uvjerili da će još iduće godine imati župnika, koji će povesti akciju za izgradnju crkve. Tom zgodom stavili su nekoliko savjeta u pogledu izgradnje još potrebnih prostoriju radi gospodarstva, te u svakom slučaju jedne male kapelice, koja bi privremeno mogla služiti, dok se ne izgradi velika i lijepa crkva. Prisojani, zadovoljni i sretni, da će se konačno njihovoj želji izići u susret, ubrzaše svoj rad i nakon šest daljnjih mjeseci dvor je bio gotov, sav iz tesana kamena, izgrađen na boj (dva kata), da ga je bilo milina vidjeti. Sve je bilo gotovo, samo je trebalo da dođe župnik i da se u dvoru nastani. U to vrijeme Buško blato bijaše krajolik osobite ljepote. Načičkana sela okolo polja, ispod padina planinskih visova strmih i blagih, uistinu, bila su kao alem-kamenovi na prstenu. Poglavito selo Prisoje imalo je lijep položaj, nalazeći se jednim dijelom na blagoj padini Tušnice u samo polje, a drugim, uz kamenu klisuru, koja se zvala Vrilo. Tu, iz te klisure, moglo bi se reći jedne ogromne stijene, izbija Ričina i svojim vijugavim tokom protiče kroz čitavo polje Buška-blata, da se ponovo izgubi u nutrini zemlje kod Mlinica, blizu Rašeljaka. Kamešnica planina, u dno Buška-blata gledajući je iz Prisoja, bila je šumovita, puna graše i divljači. Tušnica pak iznad Prisoja isto tako, bijaše puna bogatih ograda raznovrsnoga drveća, pa je seljaku bilo pri ruci paše i drva za ogrijev. Nu, najveće blago sela Prisoje bijaše živa voda, koja nije presušivala niti u doba najvećih ljetnih vrućina. A radne podvornice nizale su se jedna do druge. Kad bi bile u zrenju sa pšenicom kusuljom i gledane s’ Privale, onda se pred ljudskim okom nizao ćilim do čilima, sad izrazito zlatom, sad u grimizu; a kad bi povjetarac povio to klasje, onda b se razlila jaka rumen, koja se prelijevala u sijaset boja. Znalo se za njihovu vrijednost od davnina, pa zato nema nijedne, a da uz nju nije ispletena neka stara pripovijest. Ona “Srednjakuša”, što se. spušta do same ceste, prilično široka a duga za četiri njene širine, na koju ide tri tovara usjeva, i dan dans ima ime “Kneževa podvornica” ili “Sladojev miraz”. Odkud ti nazivi teško je istraživati, ali je točno, da ona i dan danji pripada Šolama, koji su se do vojne Melk-paše (druga polovica XVII. stoljeća), zvali Sladojevići i bili potomci starog hrvatskog kneza iz turskih vremena – Kneza Sladoja. Ovo područje u stvari nikad nije bilo potpun turski posjed, ali ni mletački. Od Buška blata t.j. od njegovog sjeveroistočnog gorskog pojasa, na kojem su se nizale, turske karaule i bile u danonoćnoj pripravnosti bojeći se uskoka, pa sve tamo do Cetine i njenog toka, to područje bijaše službeno ničije, a stvarno bijaše uskočko. Tu, kod jednog stećka, koji je i mrginj i pored kojeg je nekad stajala stara i velika bukva, sastalo se uskočko društvo od 12 ljudi sa knezom Sladojem na čelu, i odatle krenuli preko Kamešnice na Cetinu. Ta družina je u rujnu 1660. jedne, noći prodrla u šator samog Melek-paše na Cetinjskom polju. (Evlija čelebija opisao je ovaj slučaj u poglavlju, koje nosi naslov: “Naše putovanje s Kupreškog polja, da plijenimo Šibenik, Split i Klis”). U zadnji čas prenuo se. Malek-paša, dohvatio svoj (kalem kilić) kratki mač, te uskoku koji je netom povirio u šatorsku spavaonicu, odrubio glavu. Nakon toga se prenula straža i ostale poubijala i pohvatala. Javno suđenje je bilo samo knezu Sladoju, kojeg otkriše i uhvatiše u turskoj vojsci, i to na zahtjev samog Ilijas-bega Šole, jednoga od najistaknutijih ratnika u vojsci Melek-paše. U stvari Sladojina sestra bila je udata za llijas bega Šolu i pored ostalog donijela mu miraz podvornicu Srednjakušu, koja se zvala kasnije Sladojev miraz, a što je samog Sladoja jako peklo. U tom naslovu on je osjetio neko prebacivanje, ta sestra mu se udala (u stvari pobjegla krasnom Ilijas begu plavašu, te da opere tu ljagu, da se , osveti on je smislio kako će 12 uskoka razbiti svu vojsku Melek-paše. Kretanje Melek pašine vojske znao je na dlaku, jer ga je o svemu obavještavao sam Ilijas-beg, koji je inače bio jako blizak samom paši. Tako i na suđenju, koje je bilo zaista strašno, jer je sam paša sudio, kada je izrečena osuda knezu Sladoju i došao krvnik da mu odsiječe glavu, sa divana skočio je llijas-beg i svojim tijelom zaklonio Sladoja. Prisutni suci kao i paša skočiše na noge silne iznenađeni. Ilijaš reče paši, da može najprije posjeći njega, a tek onda kneza Sladoja. Paša se silno zbunio a i uplašio. Najzad mu objasniše, da je po srijedi krvno pobratimstvo između Sladoja i Ilijas-bega Šole, a osim toga, Sladojina sestra pobjegla je Ilijašu. Paša je promijenuo odluku, pomilovao Sladoja, odmah ga otpustio, nu s tim, da se njegovo pleme ubuduće mora zvati Šola. Samog Ilijaš-bega lišio je svih činova i imetka, pa su obojica napustili tursku ordiju, spustili se do današnjeg Prisoja, koje se dotle zvalo “Vrilo”. Ilijaš-beg sada se “prisojio” ženinoj strani Slacojevicima radi daljnjeg opstanka, a knez Sladoje uzeo prezime Šola prema odluci šerijatskog suda, pa se tako “prisojio” Iliaš-begu, odnosno Šolama. Od tog vremena kako Sladoje tako i Ilijas-beg bavili su se težaklukom, te sami orali podvornicu “Srednjakušu”. Narod videći svoga dojučerašnjeg kneza kako ore, tu podvornicu nazvao je “Kneževa podvornica”, a “Vrilo” ostatak tek kao oznaku mjesta, gdje izbija Ričina.Buško blato u ona vremena bilo je malo obrađivano, jer dobrim dijelom godine ono bijaše jezero. U jesen kad se završi sa svim radovima, Ričina počne iz dana u dan sve više bujati, ponovo se počinje polako začipljati i uvijek, još prije Božića, ravno Buško-blato pretvara se u lijepo modro jezero, bogato ribom. Na površini plovili su mnogobrojni bijeli labudovi, dok su se na okrajcima spuštala i dizala bezbrojna jata divljih gusaka i pataka. Sve je to mamilo lovca sa dalmatinskih strana, a prisojski seljak skakao bi u barčicu, razapinjao mrežu i punio je bogatim lovom osobite ribe. Riba se priređivala na poseban, što se kaže, “buškoblaćanski” načn, tako, da je sušena riba iz Buška-blata bila poznata skoro po čitavoj Bosni. Seljak je iz toga crpio dobre prihode, a pri tom je upodpunjavao i ishranu svoje čeljadi. Malo je bilo kuća a da nisu posjedovale najmanje po pedesetak ovaca, po četiri, šest pa i osam volova, dosta koza, a zavrnulo se, svagdje i po jedna ili dvije krave. Tušnica sama, može se reći, bila je carstvo za sebe. Njeni bogati doci hranili su na tisuće grla sitne i krupne stoke. A i njena utroba bogata je. Dovoljno je bilo zakopati metar-dva u dubinu i odmah se ukaže najbolji ćumur, (ugljen), te. i s te strane, u kuće stanovnika Prisoja ulazilo je bogatstvo i blagostanje. Kad se sve to ima pred očima, onda se nije čuditi, što su Prisojani požrtvovno i sa puno volje gradili lijepi župni dvor, pripremali se da grade i najljepšu crkvu, nu, eto, zapelo je sve oko toga što nisu mogli dobiti župnika.
Sutra nastavak
www.tomislavnews.com / www.hrvataskonebo.com/ Foto : www.prisoje.net/ Stare slike Župe Prisoje
