“Sveta Kata, zalipila vrata” narodna je izreka, često ponavljana u Duvnu. Zadnja dva-tri desetljeća sve manje istinita, ali je nekad doista bilo tako. Osim klimatske prekretnice Sv. Kata je odavna poznata i priznata i kao zadnji veliki dernek i pijaca. Trebalo se opskrbiti za nadolazeću duvanjsku dugu i hladnu zimu. Taj lijepi običaj zadržao se i do današnjeg tehnološki drugačijeg vremena. U doista bogatoj ponudi na tržnici naći ćete sve: odjeću, obuću, tepihe, alate, rukotvorine, domaće proizvode … Ako je sunčano, pa ako je i hladno neki će samo prošetati, razgledati i prokomentirati, porazgovarati s prijateljima o zdravlju, koroni, mirovini, politici i probati ponuđenu lozu i šljivu, tek toliko da se zagriju.
Gradska tržnica u Tomislavgradu na Svetu Katu, 2018. godine
Zelena pijaca u Tomislavgradu krajem 80-tih godina prošlog stoljeća
Nekada, a vraćamo se sjećanjem 50-tak godina unazad, bilo je to sasvim nešto drugo
U to vrijeme većina duvanjskih obitelji živi dosta skromno, tek rijetke nešto bolje, čiji je netko uspio otići u Austriju ili Njemačku. Prosječna obitelj je imala dvadesetak ovaca, dvije-tri krave i barem jednog konja. Do novca se moglo doći samo prodajom janjaca ili teladi. Nije to još vrijeme turizma, velikih svatova i fešta, ni političkih domjenaka, pa je potražnja bila mala. Ako se na vrijeme nije prodalo nakupcima ili na pazaru u Duvnu (iz južnog dijela općine gonili su u Imotski i Zadvarje) ostala je zadnja nada – Sveta Kata. Prigoda je bila na stočnoj pijaci prodat nešto od stoke koju se ne planira zimit i za te novce kupiti “kezmiće za napritka”, osnovne stvari za kuću i ukućane, spremno ući u zimu.
Pra-stara stočna pijaca u Duvnu
I Klara, koja je živila sama i bila “malo smetena”, skontala je kako će na Svetu Katu morati na pazar. Ostavit će za napritka sedam ovaca i dvoje šilježi, jednu će staru krezubu ovcu zaklat, a četvero šilježi prodat. Za to ovčica i kravicu moglo bi joj biti dovoljno hrane za izimit. Raspitivala se u selu oće li još neko imat nešto goniti na pazar. Obradova se kad je čula da će rodica Mara voditi prodavat june. Vesela ode do nje, znala je da je rodica neće odbit. Tako i bi. Mara joj zapovidi da prisutra u pola tri noću mora biti spremna.
– Triba nam četri debela sata do Duvna. A bolje da budemo na pazaru rano, možda odma prodamo, namirimo se i polako nazad – reče Mara.
Klara zadovoljna, ali i nervozna, jedva dočeka utorak navečer. Nije jadna smila ni zaspat, da ne prispe. Dugo joj se učinilo, a Mare nikad. Ne zna koja su doba, jer noću se ona orijentirala po pivcim, a danju po suncu. Povirivala je nekoliko puta i već se zabrinula da rodica nije otišla bez nje. U te mire začu se rodica, s junetom na uzici. Klara kroz suze pusti četvero šilježi, zakrakuna vrata i krenuše. Imaju sriće, vrime je poladno, mraz već ršći, ali je misečina ko dan.
Uz malo priče učini im se da su brzo prišli Midenu i obaraju se prema Duvanjskom polju. Već prolaze kroz Brišnik, a Klara se nemere načudit:
“Seko, kakve su im ono sviće nad vratim?”
“A to ti je svjetlo. Kažu da će za godinu, najdulje dvi doći i kod nas. A daj Bože i za tri!”, odgovori joj Mara.
Klara slegnu ramenima pa se, usput, rodici ispovidi kako ona ne viruje u te novotarije. Jer neko joj je od mlađarije prolitos da novine, a ona zamotavala slaninu, kad je čobanovala. I nadoda:
“Dvaput je oprala i sva se raspala”.
Uz ugodnu žensku priču i ne primijetiše da su već stigle do rijeke Šujice. Bogme je se Klara dobro poplašila kako će prići toliku vodu. Umiri je rodica kad joj reče da je voda plitka, i dernečari će tek nanići, pa će vidit kako oni. A i poranile su, sunce još nije povirilo iza Vrana, tek malo zabililo.
Slijedi nastavak: Kako su rodice prigazile Šujicu i kako su se provele na derneku
Piše: Del-Mat
www.tomislavnews.com/ Foto /Tomislavgrad / Duvno / Županjac na starim razglednicama i fotografijama *
