TG Kultura/Zabava

U POHODE NEDAVNOJ DUVANJSKOJ PROŠLOSTI (47. DIO) : STUDENI/NOVEMBAR DUVANJSKIH DANA KULTURE!

727Pregleda

Kad god zastudi novembar, ja se sjetim Duvanjskih dana kulture. U danima kada sve živo smrznuto miruje i okorjelo šuti, uhvatim sebe kako se uvodim u jednu davnu čaroliju.

I tada počinjem razgovor sa samim sobom. Bez svjedoka i tuđih ušiju. Isprekidanog daha, kao lopov koji krade ono što mu je već davno ukradeno. I ponavljam.

U malom Duvnu, u vrijeme studenog, događale su se velike i tople stvari.

 Piše : prof. ABID JARIĆ

Tada nisam o tome razmišljao, a danas mi je potpuno jasno da su se u to vrijeme Duvnjaci svjesno suprotstavili, danas bi se to reklo, metropolizaciji pa i elitizaciji kulture. DDK će u vremenu svoga postojanja poroditi jedan paradoks koji je, po svoj prilici, sve do danas ostao nedovoljno razjašnjen, a odnosi se na stanje duvanjskog duha tog vremena. Kako to, i sada se nameće pitanje, da je jedna mala sredina uspjela iznjedriti tako nespecifičan fenomen neprovincijalne kulture u kojoj se, gotovo čitav mjesec, težište kulturnih bivanja i zbivanja u BiH pomjeralo iz tzv. kulturnih centara (pod kojima su se redovito podrazumijevali veći gradovi) u prostore duvanjskih mahala, ulica i mjesnih zajednica. U te dane uspijevalo se u želji da kultura bude jedna i da joj svi mi, i gosti i domaći, budemo centar. A centar je, valjda, oduvijek označavao pun pogodak.

U novembru/studenom 1973. godine započela je svoj osamnaestogodišnji život ova kulturno- mozaična manifestacija. Za sve godine njenog trajanja izlazila je Publikacija Duvanjski dani kulture, materijalno svjedočanstvo toga vremena, ali se u ovom mjesecu održavala i akcija ekološke naravi pod nazivom Učinimo grad ljepšim, a kao uvertira Duvanjskim danima kulture u MZ održavale se “Đačke rukoveti”.

U danima DDK gostovali su dramski ansambli iz gotovo cijele bivše nam države; horovi iz Splita, Mostara, Konjica… Na pjesničkim susretima gostovali su u književnim karavanama gotovo sve uglednije poete iz školske lektire, ali i oni drugi, pa su tim povodom upriličene i promocije knjiga sada već afirmiranih duvanjskih pisaca. DDK su kroz međurepublički natječaj za najbolju priču i najbolju pjesmu davali priliku svima onima kojima je „lijepa riječ ležala u srcu“. Večer dokumentarnog i igranog filma privlačila je posebnu pozornost publike. Duvnjaci su tih godina po prvi put otkrili (i čudom se čudili) da među njima ima i ljubitelja ozbiljne muzike jer je kino-sala bila pretijesna da primi sve one koji su htjeli čuti Karmen Georgesa Bizeta ili Mozartovu Malu noćnu muziku u maestralnoj izvedbi Simfonijskog orkestra iz Mostara. Likovnim i etnografskim izložbama redovito se odazivao zavidan broj posjetilaca. Posebnu čast činilo je pobijediti na Prvom glasu Duvna, muzičkoj priredbi takmičarskog karaktera. Centralno mjesto, čini se, u programu DDK imala je Večer drame gdje su na pozornici, uz najveću pažnju prisutne publike, svoje glumačke kreacije izvodili duvanjski glumci – amateri. Prema dostupnim podacima koji su ostali, a pratili su ovu manifestaciju stoje respektabilne činjenice koje, posebno sa stanovišta u kojem se danas nalazi kultura, zvuče gotovo nevjerovatno. U osamnaest godina trajanja relizirano je 359 priredbi u gradu, selima, školama i privrednim organizacijama, a pratilo ih je oko petsto posjetilaca po priredbi što danas zvuči nestvarno jer je to, u konačnom zbiru, nekoliko puta više nego što je općina tada imala stanovnika. To se moglo postići jer se radilo pod geslom „kultura svih i svačija“. Zahvaljujući DDK Duvno je u tom vremenu uz još neke gradove u BiH zaslužilo da se o njemu govori kao o „kulturnom fenomenu“.

 

Za afirmaciju kulture manifestaciji je 1984. godine dodijeljena godišnja nagrada „Zlatno kolo“,  najveće priznanje koje se moglo dobiti od tadašnje Kulturno-prosvjetne zajednice BiH.

Brojna su svjedočenja gostiju DDK koji su u naš gradić dolazili sa sve četiri strane i po odlasku nisu mogli skriti svoje oduševljenje boravkom u njemu. Onda bi pisali ili se na radiju i televiziji javljali govoreći o Duvnu kao „kulturnom vrutku“, a o njegovim žiteljima kao „srdačnim i otvorenim ljudima“. Manifestacija je po mnogima bila  „svjetlost usred kakve tmine koja od silne ljepote ne da otvoriti oči“.
(To je ta još neizmjerena snaga kulture i nema kantara koji bi to mogao precizno učiniti. Tek kad je nema, osjećamo koliko nam nedostaje. Tako je mislio i Winston Churchill kada je usred ratnog vihora jednom od svojih ministara grubo replicirao. Naime, u engleskoj ratnoj vladi vodila se rasprava o tome kako namaknuti novac za ratni budžet. Misleći da je našao rješenje jedan od ministara je brzopleto predložio da se sredstva od kulture preusmjere za potrebe ratne mašinerije. Svjedočanstva govore da ga je Churchill dugo i prezrivo gledao prije nego što mu je rekao: „A šta ćemo onda?“. Znao je ovaj iskusni političar šta kultura znači za engleski narod, posebno u sveopćoj ratnoj dezorijentaciji i kaotičnoj katatklizmi koja je plamtjela Evropom pa i svijetom. Ako se kultura obespravi, svaka nacija, i bez rata, samu sebe baca u središte devetog paklenog kruga iz koga je kasnije nemoguće naći izlaz, a  da se ne opeče do gole kosti.)
Izvjestan broj današnjih živih pisaca i onih kojih više nema u svoje biografije su unijeli i učešće u DDK, a neki od njih čak su i obilježeni „Nagradom Duvanjskih dana kulture“ što im je svakako činilo čast, a nama Duvnjacima je itekako laskalo.
Manifestacija je mogla živjeti tako dugo samo zbog toga što je u svemu pokušavala tražiti ljudsku mjeru. Kad se ta mjera počela gubiti i ona je utihnula i onda nestala. Taman na vrijeme kako bi se mogla časno preseliti na stranice duvanjskog vrijemeplova.

U ovome osvrtu namjerno ne spominjem imena, pojedince iako bi onih zaslužnih bilo itekako puno. Ako bi se pak navodili, plašim se veoma izvjesne mogućnosti da se nekoga zaboravi, a to je uvijek grijeh. O  njima, koji su kao kakve iskre neke velike neobične svjetlosti obasjavali zavičajni prostor tog vremena, možda će neko nekada i pisati. Međutim, kultura nikada nije ležala na pojedincu, bez obzira o kakvoj se veličini radilo. Njena istinska snaga je u narodu i njegovoj sposobnosti da osobnom transformacijom krene putevima kulturnog napretka što se svojedobno pokazalo presudnim i u primjeru Duvnjaka u gotovo neponovljivom vremenu Duvanjskih dana kulture.

 

Danas kada se sve čini da istinskoj kulturi konačno „odzvoni“ i pokušaja (nažalost sve češćih i sve uspješnijih) da se narod uvjeri kako je potreba za kulturom gotovo ravna nacionalnoj izdaji ako se ona mjeri u odnosu na probleme (čitaj političke) koje imamo, čujem da u Tomislavgradu (Duvnu) i dalje živi neugasla kulturnjačka iskra koja daje nadu i ohrabruje.

 

I ovaj moj proslov o Danima kulture u Duvnu tek je samo jedna besjeda u još neispisanoj knjizi o vremenu i manifestaciji koja je obilježila živote mnogih Duvnjaka. Ovo je tek samo jedno slovo, kako rekoh, ili možda samo jedan uzdah. I pitanje: Hoće li ovi tragovi zauvijek nestati kad i posljednji od nas sudionika ode tamo „gdje se zavazda gre“. Ili će… ili će možda buduća napisana knjiga pobijediti vrijeme pa i zaborav. Igrom slučaja, evo, duvanjski dobri duh opet se našao u svojevrsnoj kušnji. Da li će ponovo zaiskriti kao kakva neobična svjetlost usred tmine, budućnost će pokazati.

 www.tomislavnews.com/ Piše: Abid Jarić/ Foto: iz Publikacije DDK i Zbirke starih razglednica i fotografija: Tomislavgrad/Županjac/Duvno

Foto uz naslov: Predstava “Kralj Ibi”, DDK, 1979. godina

NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!