Vjerujemo da među našim čitateljima i čitateljica ima onih koji su u djetinjstvu i mladosti čobanovali na livadama Duvanjskog polja ili po brdima duvanjskog kraja, podsjećamo ih na te dane, a mlađima, koji nisu čobanovali na znanje.
Ako ste u prošlom stoljeću, sve negdje do 80-tih godina, čobanovali, odnosno čuvali janjce, ovce, krave, konje, koze…u duvanjskom kraju, tada vam ne treba objašnjavati što je galeba, a što konja, a za one koji ne znaju galeba je kravlji izmet, a konja konjski, riječju đubre kojim su se gnjojile (prehranjivale) njive, vrtovi, bašče, jer do sredine prošloga stoljeće malo tko je znao za “umitnjak”, a možda ga nije ni bilo.
Osim kao đubre, galebe i konja služile su i kao ogrjev, za vatru na polju, na otvorenom i to kad se dobro osuše. Galebe bi se nakupile po polju, po njivama, livadama, gdje su pasle krave i naslagale u “sprat”, ne znam zašto su se tako zvale osušene galebe naslagane u polukrug. Na ravnijoj strani “sprata” stavilo bi se malo konje, koja je bolje gorila, kao potpala i tako bi čobani ložili vatru, najčešće u ova doba, pod jesen, kada je u polju još bilo i kukuruza i krumpira. Često je kod čobana-djece bio problem čime potpaliti vatru, pa bi uvijek netko ukrao iz kuće šibicu ili upaljač “mašinu, faercag”, a ako nitko ne bi “ponio vatre” išlo se pred drvare (ljude koji su preko polja išli iz Vrana, iz drva koji bi natovarili na konje) i pitalo vatre samo da se upali “sprat”.
Kad bi se vatra razjarila, razgorila, na žeru se stavljali kukuruzi, a svatko je otkidao klipove kukuruze u svojoj njivi, ne daj Bože u tuđoj, odmah se dozna, pa slijedi kazna od roditelja i psovka od susjeda čiji su kukuruzi ukradeni. S kukuruza se skidala lepušika i pržili su se na vatri, na žari od galeba. Krumpiri su se zatrpavali u manju vatru, u vrući lug da se lijepo ispeku. Miris i slast tako isprženih i ispečenih kukuruza i krumpira teško je opisati, dočarati to ozračje, veselje, rumene od vatre dječje obraze.
A kako se na takvoj vatri kuvalo, varilo mlijeko? Neobično?!
Prvo bi se, naravno, u drvene posude-bukarice namuzlo od ovaca mlijeko, najlakše je bilo dok planduju, ne treba trčati za njima. Zatim bi se našlo više kamenica, kamena žestaca, nikako muljike koja bi se rastopila u mlijeku. Pet šest kamenica ( žestaca) veličine kokošjeg jajeta zatrpalo bi se u vatru i kad su dovoljno vruće vadile su se kašikom (žlicom) malo ispuhao lug i stavljalo u mlijeko: jednu po jednu kamenicu stavljalo i vadilo dok mlijeko ne bi prokuhalo. Tada se u vrelo mlijeko udrobi kruh koji se dobrano osušio u čobanskoj torbi i čobanska užina za desetku. A uz ova doba, kraj ljeta i jesen, takvo mlijeko bi se ostavilo prinoćiti negdje pokriveno pod trnom (na poznatom mjestu), a ujutro (jer je ovčje mlijeko puno masnoće pod jesen) bi se zgusnulo pa se moglo mazati po kruhu, zvalo se to jamužina, poslastica za čobanski doručak.
Bukarice različite veličine, foto iz muzeja Rama-Šćit
Čobani su se svakako snalazili kako ne bi bili gladni i kako bi dugi čobanski dan učinili zanimljivim!
A evo sada kažu tko je jeo kukuruze pržene na vatri od galebe i pekao krumpire na istoj vatri, drobio kruh u vrelo mlijeko u čobanskoj bukarici, te po kruhu mazao jamužinu, imun je na sve bolesti, možda i na koronu! Trebalo bi to ispitati?!
www.tomislavnews.com
