Mlađi sigurno ne znaju, a i stariji se teško sjećaju, pa krenimo malo u pohode duvanjskoj prošlosti
Znam da se mnogima dogodi da ih danima progoni ime nekog pojma, nekog predmeta, neke osobe, danima im se „mete po jeziku“, ali nikako se sjetiti kako se zove. A onda, kad prestanu misliti o tomu, odjednom se upali svjećica-sjete se!
Mene to često zaskoči, što sam starija, češće se to događa i zato želim jedan takav „slučaj“ podijeliti s vama: mladima kazati, a starije podsjetiti na jednu zaboravljenu riječ iz rječnika duvanjskih lokalizama, ali i na jednu srušenu i nikada obnovljenu nastambu u duvanjskim selima, jer je izgubila svoju funkciju ili je zamijenjena nekom drugom.
Kako se zvala ona kućica, otprilike 4 metra duljine, dva širine, tri visine i kosom krovom,koja se, unatrag pola stoljeća, nalazila gotovo uz svaku obiteljsku kuću u duvanjskim selima. Ne baš uz kuću za stanovanje, nego nedaleko od nje, negdje između štala i kuća, tu negdje, oko kuće? Temelji su bili učvršćeni, ne znam čime, ali je kućica bila od dasaka ili potkoraka, ili pak pletena od liskovine. Krov je bio od strije, dakle, raženih ručica-snopova ražene slame. Neke od tih kućica bile su pokrivene i daskama ili nekim ceradama. Toga se više ne sjećam, kao što se dugo nisam sjetila kako se ta kućica zvala, a dobro sam znala čemu je služila.
No, nedavno sam posjetila rodno selo u duvanjskoj općini-Mrkodol i prolazeći pokraj stare kuće, odjednom mi se „upali svjećica“-ŠALOŽ! Dakle, ta kućica se zvala šalož, bila je nedaleko od stare(sada) kuće, poviš čatrnje, koje više nema, kao što nema ni šaloža! Sve je obraslo u travu, čak se ne vide ni za nas djecu tada velike ploče po kojima smo se klizali. I nikad do kraja doći,haha!
No, to je druga, duga priča, i lijepo sjećanje, ali sada je tema šaloš.
U šaložu se držao-sušio, skladištio, kukuruz-kokuruz, najčešće onaj ubran u Vojvodini ili Slavoniji (najranije moje sjećanje), a kasnije i kukuruz pobran-usičen i na našim, duvanjskim, mrkodoljskim njivama.
Godine su to prvih godina prve polovice dvadesetog stoljeća. Tada su muškarci iz duvanjskih sela, a ponekada i djevojke, odlazili iza Gospojine u „berbu kokuruza“, najčešće u Vojvodinu, a nekada i u Slavoniju. Obično su brali na velikim državnim imanjima, a nakon berbe za njima bi dovozili kamionima kukuruz u velikim vrećama. Dakle, umjesto novca za odrađeni posao, dobivali su kukuruz.
Tada bi se taj kukuruz u klipovima slagao u šalož, jedno vrijeme sušio, potom komušao, odvajalo se sitno zrno s komušine, krunilo se. Ponekada, kada je trebala manja količina, to se radilo rukama, a veće količine bi se dobivale „mlaćenjem“ kukuruza. Dakle, u poveću sobu-prostoriju stavilo bi se „brdo“ klipova, a tada bi nekoliko osoba dugim drvenim sohama-sojama udaralo-mlatilo po klipovima kukuruza, koji bi se krunio. Takvo zrno gonilo se u Ponor ili neki drugi vodeni mlin na meljenje, na meljavu. Od kukuruznog brašna kuhala-varila se pura (palenta, žganjci), gotovo svakodnevni ručak u duvanjskim selima, i starima, i mladima, i djeci, i onima što rade na polju, ili u kući, i majstorima, i argetima…
Eto, zašto je služio šalož u duvanjskim selima. Godine su učinile svoje, nema više kukuruza ni kukuruzišta na duvanjskom polju, ni klipova, ni komušine, a pura je vrlo rijetko na duvanjskim stolovima. Najčešće se kuha kao lijek, za reguliranje probave, ali od brašna iz trgovine, prerađenog, ne onog domaćeg. Nestalo je šaloža, čak i za muzeje! Bilo bi nam drago da nas netko demantira, da nam pošalje sliku šaloža iz duvanjskih sela, rado bismo je objavili.
Ali, svako vrijeme nosi svoje breme, svoje običaje i svoje navike, kulturne, socijalne,stambene, ali i prehrambene.
Tražili smo riječ šalož na interenetu, nema je! Pronašli smo fotografiju jednog šaloža iz Posušja, koji baš i ne sliči na šalože iz našeg djetinjstva u duvanjskim selima, a poznati hercegovački jezičar misli da riječ šalož može vući porijeklo iz mađarskog jezika szallas-salaš-imanje, zgrada, pa vjerojatno je, iz Vojvodine, s beračima kukuruza, stigla i u duvanjski kraj.
www.tomislavnews.com/J.J.
