Trudio sam se mnogo, mnogo, (a imao sam uz to i razloge krupne)
ali ni proljeća ovog nikako nisam znao napisati tužnu pjesmu.
Baš šteta, mislio sam, tuga je još uvijek u svjetskom trendu bila:
po okeanima i kontinentima ratovalo se nemilice, dječaci su bili umorni
i nosili su u rukama tužne oči svoje, djevojčice su tužne nosile cipelice
s potpeticama od suza, ptičice su tužno cvrkutale, a spomenici bronzani
po parkovima našeg malenog grada oblake su suzne prizivali.
Trebalo je, dakle, samo u prvo proljetno jutro sjesti,
i na papiru bijelom nacrtati desetak tužnih riječi,
to su oni krugovi lomni u kojima se martovske magle
svlače, govoreći nam kako smo samo slučajni prolaznici
na ovom svijetu i kako smo tek sitno, teško vidljivo
kosmičko trunje, od čega nikada ništa ozbiljnog neće biti.
I sve je bilo spremno – pouzdanim govorom o
posljednim stvarima egzarh iskusni priziva kišu dugu,
borovim iglicama draškajući dvosmislene glagole o prolaznosti,
a trepavice se umorne lome, tražeći prasuzu ljutu, iz koje su,
nekada davno, sve tužne pjesme nastajele; tada smo još
u bitke ljute iz koliba dimnih odlazili i tada smo se još
iz bitaka ljutih, raspjevani na štitu prkosnom,
u kolibe svoje dimne vraćali.
Ali, evo, odnekud stigoše barokni šareni leptiri
i zacvrkutaše Anakreontove ptičice jonske, pa od suze,
začas, pred očima mojim, malu sobnu dúgu napraviše,
govoreći mi u uho:
u proljeće se ne pišu tužne pjesme,
u proljeće se ne pišu tužne pjesme.
Autor: Mujo Musagić-Šoka
Bilješka o pjesniku: Mujo Musagić-Šoka, po rođenju je Duvnjak. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a Višu pedagošku školu završava u Mostaru. Fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, gdje živi i radi od 1978. godine. Do sada je objavio 14 zbirki poezije, dvije od njih nedavno su predstavljene publici.
www.tomislavnews.com
