Moj čovik od mora ( Maslenica, 23.2.2022. )
Preksinoć je umro stric. Njegova smrt bila je neka nestvarna vijest koja nesuvislo lebdi u zraku, potpuno izvan svakog konteksta. Sve do slike na osmrtnici. Ona me presjekla. To je to.
On je.
Nisam se uspjela pozdraviti s njim. Voljela bih da sam imala oproštaj kakav sam imala s tetkom Ivom. Da sam mu šapnula: “Volim te. Hvala.”
Ipak, uvjerena sam da je znao da ga volim.
Stric je bio izuzetno osebujna osoba. Moj dojam je bio da cijeli život radi važne i odgovorne stvari. Vjerojatno zato što za njega ništa nije bilo beznačajno. Kod njega su vladali red i disciplina. Nije bilo muljanja. Njemu čovjek nije mogao doci s izgovorom :”… a nisam ja znao…ma ja sam mislio…a nesporazum…”
Ne. On je vidio, shvaćao i tražio sve.
Velika kontradikcija je to da ga nikada nisam vidjela srditog. A bio je strog. Sigurno je bio zahtjevan, ali ja to nisam osjetila na svojoj koži. Kada bi vidio mene, brata ili sestre, on bi se uvijek iskreno razveselio, lice bi mu se ozarilo i osjećala sam se zaista voljeno. U vrijeme kada sam zaglavila na faksu, od njega sam najviše strepila jer sam znala koliko mu je studij važan i koliko je direktan u izražavanju svoga stava. Unatoč tome, on me je svaki put dočekao s osmijehom, poštedio bi me pridika i neugode.
Obožavala sam ga ljubiti. Imao je tako čvrste, nabijene i uredne obraze. Uvijek nasmijane. Uvjek mirišljave. Uz smjeh bi mi rekao: ” Ma hajde molim te, šta ljubiš mene, starog čovjeka.” Znala sam da se uz ovu izjavu smije iz dva razloga. Prvi, volio je on to moje cmakanje. I drugi, ni sam nije vjerovao u ovo “starog čovjeka” jer je duhom uvijek bio i ostao mlad.
Moja i stričeva priča počela je čim sam rođena. Po njemu su mi dali ime i vjerojatno nas je baš to povezalo. Kao mala djevojčica, u njegovoj kući sam se osjećala kao počasna gošća. Dozvoljene su mi bile stvari koje nisu bile nikome dozvoljene. Gnjavila sam njegovu djecu i redovito odlazila kući s nekom njihovom omiljenom igračkom. (Nadam se da su mi oprostili!)
Oboje smo jako voljeli pršut. Jednom smo došli u posjetu i ja sam s vrata pitala :”Striko, ‘oćemo malo pršuta?”
Otac i majka, uhvaćeni u neugodnoj situaciji, pokušali su urazumiti mene, a onda i strica, ali bilo je kasno. Striko je već na tavanu i donosi pršut. Otac se hvata za glavu: “Ne načimaj pršut!!!( Nije ni Božić ni Uskrs! )Ne načimaj, Blažu!”
Pet minuta kasnije, striko reže a ja kraj njega, po malo mezim.
Bilo mi je 5 godina. Mislila sam da sam najvažnija na svijetu jer moj stric načima pršut samo za mene.
U stanu u kojem smo živjeli s ocem, nakon majčine smrti, jedna scena se često ponavljala, osobito zimi. Hladno je i ne može se nigdje. Vrtimo se po kući, sve smo zabave iscrpili. Knjige, crtanja, plasteline, rezanja odjeće, presnimavanje kazeta…
Brat pogleda na prozor i ushićeno vikne:” Strina Mira!!”
Skupa bi počeli skakati u mjestu i ko razdragani psići potrčali bi prema vratima. Naša strina Mira, sitna i minijaturna, zamotana od glave do pete, po nemilosrdnoj duvanjskoj mećavi, probija se ko lavica do naše kuće noseći ogromnu zdjelu. Od trenutka kada bi je ugledali s prozora pa do njenog dolaska na vrata, pogađali smo što ovaj put nosi. Kiflice, princes krafne, žarbo šnite, mađaricu, krafne, tulumbe ili hurmašice. Strina je kuhala samo najfinije i uvijek najbolje. ( Hurmašice pravim samo onako kako me ona naučila.)
Ona nije napravila kolač a da ga nije podijelila s nama. Koliko je milosti u njoj, to samo dragi Bog zna.
Stric Blaž je bio naš čovik od mora.
Išlo se vikendom. Stric, strina, njihovih dvoje djece, ja i brat.
Strina nas je sve oblačila, brinula se za kupaće, ručnike, hranu i sve što bi djeci moglo zatrebati. Presvlačila nas iz jednog kupaćeg u drugi, zamotavala u ručnike, mazala pažljivo kreme, tjerala u hlad i natakala nas vodom da ne dehidriramo.
Stric bi večer prije nazvao oca i rekao mu neka budemo spremni, osim ako ne bude iznenađenja s vremenom. S kolikom strepnjom smo u 6 sati u jutro virili kroz prozor i pokušavali odgonetnuti hoće li nam vrijeme biti na ruku. Na balkonu je bila nekakva biljka i njene grane su za mene bile mjerilo vremena. Ako se prejako ljulja, ne idemo. Srećom, stric je imao bolje metode za procjenu prognoze.
Nikada im nismo dosadili. Odricali su se svoje komocije da bi nas razveselili.
Stric Blaž mi je dolazio na priredbe. Kada bih ga ugledala u publici, ja bih oživjela, a moje recitacije i gluma dobile bi poseban izričaj. Nestala bi trema jer je moj čovik od mora u publici. Iz stisnutog djeteta pretvorila bih se u ono što zaista jesam. Bila sam ponosna jer je on tu i htjela sam da i on bude ponosan na mene.
Stric me je vodio sa sobom na promocije knjiga i književne večeri. Oboje smo voljeli parade, limenu glazbu, svoje rutine, dosljednost, dobro društvo ali ne i preduga druženja, pravu dozu mira i tišine. I pršut.
Silno sam zahvalna na svojim stričevima, strinama i na mojoj tetki i tetku. Tih šest ljudi su učinili čudo.
Od njih šest, samo su još strine tu. Ostali su na Nebu.
Gdje drugo bi bili ljudi koji daju srce?
Brzo ovaj život ide. Kako moja tetka Iva reče :” Blaženka moja, sve prođe u tren! Cili život, u tren!”
I zaista, već sada mi se sve ovo po malo čini poput sna. Proletjelo je.
Silno sam zahvalna za svu ljubav koju sam primila.
Razmišljajući o svima njima, jedno sigurno znam – samo ljubav će nam se računati. Samo po njoj će nas pamtiti. Sve drugo je prolazno i brzo pada u zaborav. Ja vidim da moje srce unatoč svim ožiljcima, samo ljubav pamti. Za drugo nema ni snage ni mjesta. Od riječi, mogu izgovoriti samo još jednu. Hvala.
Piše: Blaženka Šarlija (rođena Pranjić)/ Na fotografiji uz naslov: Blaž i Mira Pranjić
www.tomislavnews.com
