U Zagrebu je 23.4.2020. godine, u svojoj 77. godini nakon duže bolesti umrla Matija Penava. Cijeli svoj radni vijek provela je u posuškoj osnovnoj školi prenoseći generacijama svoje znanje i svoju ljubav prema maternjem jeziku. Kako se u pjesmi kaže , govorila je rodu o jeziku, upućujući svoje mlade učenike u najvažniju pretpostavku našeg identiteta , u naš jezik.
Pogreb pokojne Matije održat će se u srijedu 29.4.2020., u 16.00 sati na posuškom groblju „Martića križ“, piše portal posuski.info.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine, obitelji iskrena sućut, TN
Književna revija „Marulić“ koju izdaje Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima , raspisalo je prošle godine natječaj za najbolju kratku priču . Posuška književnica Željka Galić se usudila na ovaj renomirani književni natječaj poslati priču napisanu na hercegovačkoj ikavici a priča „Put u nepoznato“ osvojila je treću nagradu među stotinama prijavljenih radova.
Slučaj je htio, ili bolje rečeno, život je htio , da upravo životna priča pokojne Matije Penave bude tema priče „Put u nepoznato“ , posuške književnice Željke Galić.
Kniževnost, pisana riječ je ono čime počinje i završava ovo sjećanje na Matiju Penavu.
A mi se opraštamo od nje uz priču „Put u nepoznato“ koju možete ovdje pročitati, ali teško ćete je pročitati bez suza.
“Put u nepoznato“
Jutarnja rosa pala po malom hercegovačkom selu. Žive duše nigdi, koke još drže glave pod krilom, tek pokoja tica remeti ovi rajski mir. Ispod oraška, najvećeg u selu, sidi čovik. Ikać Marin.
Odbijeni kolutovi duvanskog dima dižu se i biže u krošnju, zelenu i bremenitu od plodova. Sidi čovik, gleda prida se … i duma.
Jadi su velički na srcu i duši, sirotinja u kući. Mora napušćat ognjište i didovinu svoju. Mloga se dica izrodila, valja im kruva zaradit. A di je kruv ako nije u toj Slavoniji… Sedmero tića i nji dvoje.
Mater će ostat s braton, on je stariji. Njega ko mlađeg je red parat kotle. Iđu danas potle podne, triba sać do Mostara unda na ćiru pa priko Bosne vrcon za Slavoniju. Triba bi budit čeljad, ali noge otkazale. Uto oču da sklapaše dvorna vrata, ugleda mater staru.
Valjen Isus, uranijo!
Vazda bio valjen, majko. – zavika ko ni sebi ni drugom.
Izađe i žena, pogledaše se ispod oka, jadan i kukav, nji dvoje oboje.
Aje diži dicu, učas će dan proletit.
Iđen pomust i svarit mliko, undan ću ji zvat, nek spavaju. Dugo će in bit do drugog konaka. – zavika Iva, još mlada i stasita iako je rodila sedmero dice.
Ikać ustade, uliđe u kuću pa poče nešto kobajagi tražit, samo da mu se oči s materinim ne sriću.
Jučer je s braton osta od računa, podilili imanje, e rano ljuta… Prodali njivu kod Topale i kravu u Soviće i eto Ikaću poputbine i svega imanja. Uliđe u sobičak i stade prid već namiren drveni kuver. Zeru misne,
zeru nosne robe, nekakve karte i knjiga, i slika s vinčanja. Kanu suza, nimalo manja od oni orašaka prid kućom. Teško mu… priteško… Ni dlan o dlan, a bi vakat otisnit se u svit. Bolje priskočit ove tugovite
rastanke jerbo da je lipo, ne bi zapadalo jadnog rvatskog čovika. Uvik trbuvom za kruvom … i amen!
Zeru na noge, zeru na konjiskim kolima sađe tužna svita u Mostar. Upita Ikać oklen vlak polazi da mu ne bi uteka, sve dobro utvrdi i side na peron. Dica izdrečila oči i čude se svemu na što oko padne.
Među najmanjima je i Matija, plavušica na mater, pa sve zmirka po velebnim zdanjima kolodvorskih zgrada i vagonima. Dite prvi put vidi čuda neviđena.
Majko, ćaća, kliko se moramo vozit do toje Slavonije? Ima li gori dice ko i mi da moremo skakat?
Oćete li i mene dat u škole kad svi naši iz sela iđu?
A Ikać i Iva ko dva stupa soli, zabavili se o sebi. Kako i ne bi…
U 20h najavi piskutav glas polazak vlaka za Đakovo s perona 5.
To je naš! – zavika Ikać i poče skupljat dicu ko lončiće, diže tešku kuverinu jedva jedvice pa se potrpaše u prvi vagon. Obazri se još jednom u povečerje hercegovačke arje, stisnu oči da ko suzu ne bi vidio i otare i’ rukom ko da mu je upa trun pa ga nažulja. Pogleda u ženu, ona se zabavila s dicom, ogladnila, raširila traveršu i u njoj kruv velik ko pun misec i mlad sirac pa rukom lomi i dili.
Jami zalogaj, nisi vazdan ništa okusijo. – tijano reče Ikaću.
Ne mogu, nisan gladan, izijo san jutros materine drobe.
Domalo, kako je ćiro grabio put Bosne, polipsaše putnici te sve pospa kako se ko di zavrnio. Privario san i Ikaća. Utoni u san, košmaran i sladak. Sanja on svoje ledine, sanja mladost, sanja ditinjstvo, pa momkovanje, svoju Ivu kod mise kad im se oči sritoše…
Vijugavim krajobrazima čas stenje i puše, čas ko mlad at juri vlak noseći breme svake žive duše što u njemu sidi. U prolom novog svitanja ugledaše se svitla nekog novog grada. Đakovo se budilo u srcu
ravnice protežući svoje udove poput uspavanog diteta. Stigoše.
Vlak stade uz drhtanje i klaparanje. Za tren nastade opća pomutnja i žamor preraste u buku di svatko svoga pokušava naći pa kako bilo – očima ili glasnim dozivanjem. Ikać uprti na široka ramena onu svoju kuverinu, pridase pusti troje starije dice, a Iva s čobanskom zobnicom na plećin i dvoje u livu, dvoje u desnu prave prtinu kroz sokak do sokaka. Cesta puna prašine bijaše prvo što im zaželi dobrodošlicu.
Pokupi ih jedan šokac s kolima i poveze izmorenu čeljad. Prid kućon iskočiše iz prikolice Ikać i Iva te pokupiše ono zeru što imaše, dok su dica već ko sedam vojnika čekala ćaćine upute. Kuća bijaše
poput starice, nageta na jednu stranu, a obiljena krečon da prikrije godine što joj dobrano naudiše.
Otvoriše škipava vrata, provire u unutrašnjost.
E misusovo, Bože moj, Ti znadeš, Ti me vodi, pa di san da san… – uzdahnu Ikać, obazri se i stisne Ivi ruku.
Prođoše dani, pa misec sleti ko dlanom o dlan. Vrime se uskomeša i prve magle oviše njiov novi dom. Ikać se uputi u seosku školu jer valja dicu upisat. Prispilo i sedmo, Mara njegova – kako bi od mila
zva Matiju. Ona pođe s ćaćon jerbo je prvašić, pa su procedure veće. A mater je uredila kako je najbolje mogla, kotulica i opanci, dvi pletenice i zobnica išton otkana. Ćaća je ostavi prid školom i pope se da nađe učiteljicu. Učas se oko nje stvori jato šokačke dice. Okružiše Matiju, podrugljivo i pogano počeše je zadirkivat ko da je pala s neke druge planete. Sve im bi čudno, od robe u što je obučena, priko opanaka pa do zobnice. Ajme i kuku nesritnom ditetu, ko da upade među vukove. U zadnji čas, prije nego iz krupnih očiju briznuše suze, Bog posla ćaću i uz njega učiteljicu. A učiteljica! Ko vila nagorkinja. Matija zaboravi na muku čas prije i ko da joj se Gospa javi kad je učiteljica zazva imenom i zagrli.
Prvi dan Matija imade nezgodu i sa svojim imenom. Kad je učiteljica prozva da se predstavi, nasta opet svekoliki cirlik jer je u Slavoniji to ime bilo za muškadiju. Unatoč svemu tome, prvi dan škole ipak završi u Matijinu korist – učiteljica je povede svojoj kući i prisvuče od glave do pete. Imala je ćer Matijinih godina, a meko i plemenito srce koje nevinom dičijem srcu pokaza svu dobrotu i ljubav koju čovik more imat. Matija dođe kući opremljena ko generalska ćer – od nove haljine, cipala umisto bata, do nove kožne školske torbe. Kad je ugleda mater, briznu u plač, a sestra Kata još bolje, tražeći da se i njoj tako štogod kupi jer je i ona, bi’će, vasovala jezikovu čorbu od raspušćane dice sklone ruganju i brezobraznom ponašanju.
Eto, jadni isan kako god okrene, ne valja…
Matija u kratko vrime postade najbolja učenica u razredu, ko tić kad mu pomogneš raširit krila, ode u visine i ostade u njima.
Prođoše godine, Matija nareste ko vita jela. Izškolala se za učiteljice. Vrati se rodnoj grudi i zaposli u jednom hercegovačkom selu. Prvi dan škole vrati se Matiji slika iz ditinjstva. Oko nje opet dica, sada razdraganih i dragih lica, a u nju gledaju s poštovanjem i ljubavlju. Vesela i ispunjena srca povede ih u razred s mišlju na svoju učiteljicu, svoju zvizdu vodilju. U zlu se ne ponizi, u dobru ne uzvisi. – prisiti se Matija svako malo ovih riči svoje majke Ive, riči
koje su joj pomogle priživit zdrava uma i srca svoj egzodus, svoj odlazak „u svit“, ali žalosna što se i danas hrvatska povijest kao zla kob vrti u krug.
ŽELJKA GALIĆ
www.tomislavnews.com/ www.posuski.info
