*Učiteljice, mene je sram, ali ja ću moći upisati samo za zidara, nemojte me zato pred svima pitati ono Vaše pitanje:
“Što bi volio raditi kada odrasteš?”*
Znala sam. Znala sam! Došlo mi je da urlam, da vrištim, da odem u zbornicu i da sazovem jedan GRADSKI RODITELJSKI SASTANAK!!!
SASTANAK NA KOJI ĆE BITI POZVAN ČITAV GRAD!
Jedan odgojni roditeljski na koji ću pozvati sve one koji su ovom dječaku usadili SRAM prema ZANATSKIM ZANIMANJIMA, prema POŠTENOM RADU, RADNIKU, MAJSTORU!
Nije on to umislio. On zna što oko njega misle svi oni kojima je okružen.
Zna on s kojim prezirom se u osnovnim školama govori i odnosi prema majstorima, radnicima i seljacima.
To je prvo naučio još prije škole.
To je sam vidio svojim očima.
Zašto šutite?
Nećete me to pitati pred svima, je l’da? – pita me na hodniku i čeka.
Hvala ti na ovome. Ali sad ćemo se dogovoriti nešto. Pitat ću te. I hoću da najponosnije što možeš, glasno i hrabro, odgovoriš da želiš biti zidar. Jasno? Ostalo prepusti meni.
Bio je uplašen, ali mi je vjerovao.
Postavila sam to pitanje na satu. Baš se dobro uklopilo u sat.
Došao je red i na njega. Mojeg budućeg zidara.
Ustao je i rekao da će biti zidar.
Točno se dogodilo ono čega sam se bojala, ali što sam i očekivala.
Počeli su sprdači sa svojim sprdnjama i ismijavanjima.
Bravo! Zapljeskala sam im. Bravo! Dok sam postavljala ovo pitanje, molila sam se u sebi da vi niste takav razred.
Da ste viša svijest.
Da neće biti ovakvih reakcija.
Duboko ste me razočarali.
Od sutra nastavu imamo na livadi.
Zaurlali su od oduševljenja, a onda su se zbrojili.
Ali…
Vani je snijeg…
Sutra i poledica…
Da…kiša…i smrzavica…
Proradili im klikeri odjednom.
Ali ne prava savjest, nego sebična briga za sebe, da ne sjede na ledu, nego u toploj učionici.
Da, ponovila sam. A kad dođe bljuzga i otapanje snijega i leda, dođite u gumenim čizmama jer ćemo nastavu imati u tom blatu. Stajat ćete cijelo vrijeme.
Zapravo, dođite bosi.
Jer te čizme su isto napravili majstori zanatlije kakvima ste se upravo rugali kao da ste najgori ljudi na svijetu.
Što će vam škola? Zgrada? Kuća? Stan?! Što će vam topli dom?!
To su sve izgradili majstori zidari kojima ste upravo maloprije pljunuli u lice.
Doma vas to uče?
Znate li da zidar u svaki zid koji sazida utka i sebe?! Jer ostavi tu svoja leđa, svoje zdravlje, svoje vrijeme?! Mislite li da ne morate biti pametni da sazidate ovu školu?! Ili kokošinjac?!
Tko je od vas svoju sobu doma sam sazidao?! Tko?!
Tko si je krevet sam napravio?!
Zamislite da morate sve sami. Biste li bili sposobni?
Znate li što sve dobar zidar mora znati?!
Zašto doma s roditeljima ne vodite ovakve razgovore?!
Zašto doma pričate o tome je li neki učenik ili učiteljica dva dana došla u istoj košulji?! To vas hrani?! To je bit života, rasta, razvoja, učenja i napretka?!
Ovaj mladić možda će baš vama zidati kuću. Ili meni.
Koliko toga on mora znati da se kuća ne bi urušila ili pucala?!
Niste o tome razmišljali? Onda počnite.
Majstori će biti sve više plaćeni. Jer je sve manje onih koji imaju sposobne, spretne ruke, a sve više onih s dvije lijeve koji znaju samo “instalirati i downloadati, klikati i kljukati”.
Sve je manje graditelja.
Sve je manje stvaratelja.
Sve je manje vrhunskih Majstora.
Nikad ne daj da ti kradu snove.
Prvo ti se rugaju, ali ti budi ustrajan pa će te zatim šutke promatrati, a zatim će ti se diviti.
I zato – postani zidar.
Budi najbolji u tome. Budi Majstor za kojeg će se otimati, koji će graditi za vječnost. Budi Faca. Pravi majstori to jesu.
Napisala: Učiteljica Bernarda na Žepačka mornarica/FB
www.tomislavnews.com
