Prenosimo ovaj tekst jer i nekoliko stotina Duvanjki i Duvnjaka zarađuju plaću u francima, a najmanje ih je 100 koji primaju i mirovinu u francima!
Ivan Varkaš (61), Stipe Dedić (68) i Mirko Dedić (87) smiju se od uha do uha. Ivan jer mu penzija dolazi u francima, a Stipe i Mirko jer su zdravi, pa im je manja muka što su svoju švicarsku penziju prebacili u eure
Poludjeli skokovi švicarskog franka, koji su itekako uzdrmali monetarne sustave mnogih zemalja Europe, još uvijek su glavna tema, kako onih koji vode ovu državu i bankara koji im vire iza leđa, tako i građana, zapravo, ponajviše građana koji su, premda svatko muči svoju muku, svi na isti način način drastično oštećeni.
Neki od njih su na rubu egzistencije, najavljuju se i prosvjedi, traži se intervencija države, pa se, evo, intervencija i dobila. Pa sad opet nisu svi zadovoljni, dapače, čini se da sad nitko nije sasvim zadovoljan, pa opet slušamo disonantne tonove, prijetnje, viku i galamu.
Atmosfera je – ako vas slučajno itko “sa strane” upita da jednom riječju opišete atmosferu u Hrvatskoj prouzročenu povećanjem franka – katastrofična. Da, baš katastrofična. Sadašnjost bi mnogi najradije prespavali, a u budućnosti ih je strah probuditi se.
No, je li sve tako crno? Nije! Vjerujte nam na riječ, stvarno nije. Ima, naime, i onih kojima je povećanje tečaja franka doslovno preko noći donijelo osmijeh na lice – što je za ovu priču, iako nikad viška veselih ljudi, manje bitno – ali i dobru svotu novca. Ni prstom mrdnuli nisu, a na njihove račune sletjela je lova. Velika lova. Kao da je s neba pala.
Riječ je, naravno, o našim sugrađanima, rijetkim sretnicima, koji su (za)radili u Švicarskoj, pa sad ili primaju mirovinu u “švicarcima” ili u toj istoj valuti – Bog je blagoslovio – imaju ušteđevinu. Ili, što uopće nije isključeno, dapače, sa zadovoljstvom baštine obje pošteno zaslužene varijante.
Utjecaj noći na devizni konto
U Rastovcu smo, selu u općini Zagvozd. Mjesto je smješteno uz samog “Svetog Iliju”, krozbiokovski tunel nazvan po svecu miljeniku mnogih Imoćana, ali nije to što ga čini posebnim. U Rastovcu, znade to svatko, nema kuće iz koje bar jedno čeljade nije otišlo na rad u inozemstvo. I to ne bilo kakvo inozemstvo, nego ravno u Švicarsku. Domovinu dobrih krava, još boljega sira i njegova veličanstva franka.
Jesmo novinari, ali ne pretjerujemo: u zaseocima Dedići, Varkaši i Stanići stvarno nema kuće a da netko nije bio – ili je još uvijek – na radu u Davosu, Ženevi, Zürichu, St. Gallenu i drugim gradovima. Da reporter zatraži, do zadnje table bi Rastovčani tamošnja mjesta nabrojili. A kako i neće kad Švicarsku poznaju bolje nego Hrvatsku. Nema ga koji barem jednom nije bio u toj zemlji, što na rađi, što kod koga svoga. Da mu nađe štogod rađe.
Na žalost, a njima, čini se, na radost, mnogi su i ostali “gore”. Ponajprije djeca i unuci onih prvih koji su sredinom prošloga stoljeća poželjeli osjetiti kako je to živjeti u državi u kojoj su red, rad i disciplina na posebnoj cijeni.
U kišom naškropljenom selu susrećemo tri umirovljenika. Sva trojica su – što smo vam rekli! – većinu radnoga vijeka proveli u Švicarskoj. Ivan Varkaš (61), Stipe Dedić (68) i Mirko Dedić (87) spremni su za razgovor.
Tema, dakako, franak i sve što se oko njega događa. Smiju se sva trojica. Ivan razvukao usta od uha do uha, pa govori, komentira, ne možeš ni zraka od njega uhvatiti, a kamoli koju riječ prozboriti. Vidi se da puca od sreće, a Stipe i Mirko bi mu najradije sekundirali. Je, smiju se i oni, ali nekako tiše, kao kad ti je muka pa nećeš da priznaš.
– A dašta ću se nego smijat! – počinje Ivan.
– Priko noći mi se poveća devizni konto. Ja san bio pametan pa ostavio penziju u Švicarskoj da se obračunava u francin. Tamo su mi i dica, pa mi je otić gori ko otić priko tunela u Makarsku – govori nam Ivan, pa vadi franke što su mu ostali po džepovima da fotografija bude bolja.
– Nu, vidi koliko sad ovo vridi! Ako ovako nastavi rast, bojin se da će franak doć i do deset kuna – gušta Ivan, vraga se boji.
– Ajde, neće valjda – vrti glavom Stipe, koji svoju “švicarsku” mirovinu prima u eurima.
– Nisan ja tako tio primat, nego su mi Švicarci, kad san dobio rješenje o penziji, odma pribacili franak u euro. I, eto, izgubio san. I još gubin, šta ću. Ali, fala Bogu, nisan ni gladan ni žedan, samo da zdravlje bude u redu, pa ću ja lako – tješi se Stipe, pa okreće na one kojima je još gore.
– Jadni oni ljudi s kreditima, ko će to vratit… – zamišljeno će.
Ali, čim se priča vratila u Švicarsku, vratilo mu se i raspoloženje.
– Đavliji je to narod. Tamo ti je sve ka po špagu, a leže, brate, na zlatu. Da si s nekin najgori neprijatelj, taj će ti prvi prijavit policiji da ti je neko taka ogradu. Red, rad i disciplina, ja ti kažen, svaka kuća je policajac. Ma, mogu šta oće – učeno će Stipe.
Svašta se dogodi dok spavaš
– Ima Stipe pravo, reda i discipline tamo ima koliko oćete – dodaje i stari Mirko Dedić, koji također, takve je bio sreće, švicarsku penziju prima u eurima.
– Tako to kod njih iđe. Ako ste se odjavili i gori ne plaćate porez, odma se oni ograde i pribace van penziju u euro. Ja san stariji, pa i ne gledan na ovo sve baš toliko tragično, ali slažen se sa Stipon oko toga da ljudima koji imaju kredite vezane za franak nije sad lako – objašnjava Mirko.
A Ivan pozira s francima i smije li se smije.
– Zašto se ne bi smija, ja njima plaćan porez i sve šta triba. Uredna je to zemlja, bogata, dignit će ga oni još više, vidit ćeš. Dica su mi gori, dva sina, ali srce mi je u Rastovcu, pa san malo ovde, malo tamo. U invalidskoj san penziji, dobra je, brate, nema šta. A tu su i životna osiguranja. Moga san i ja kazat da ću se odjavit, pa bi i mene opatrnulo po džepu. Ali, ja san ostavio gori konto i sad mi lipo idu franci. A šta ti je skoknit do Švicarske, ko u Zagvozd na piće – nezaustavljiv je Ivan.
– Ma, to je ništa šta govori Ivan, znan ja neke naše koji su i štednju ostavili u švicarcima. Brate, priko noći su zaradili ko da su pet godina radili u Švicarskoj. To je pravi posa – upućuje nas Stipan Dedić.
– Nego, zapišite vi i ovo – stari Mirko hoće da njegova, kako je i red, bude zadnja:
– Sve je to politika, di se god radi o novcu, tu je i politika, pa eto im tamo, neka ga dižu i spuštaju, neće uzdrmat ovaj narod.
E, ali Ivan Varkaš ne pušta. Ipak je on ovdje taj koji mirovinu prima u francima.
– Piši, kume, tako ti je u životu. Neko se smije, neko plače, nekome dobro, nekome nije. Šta ja tu mogu. Razumi druge, raduj se svome i tako ti je to. Ja ti nisan sada na tečaju zaradio silne novce, ali znan neke naše koji su priko noći, dok su spavali, zaradili 10, 15, pa i 50 tisuća eura. S blagoslovon in bilo – zadnja je Ivanova.
Nisan ni prston mrdnila, a zaradila san, ne smin van ni reć koliko
Kontaktirali smo i jednu Imoćanku koja je dugi niz godina radila u Švicarskoj. Podebelu štednju ostavila je u francima i tako preko noći zaradila za naše prilike silan novac.
– Jesmo, priko noći smo zaradili dosta novca, a nismo ni prston mrdnili. Molin vas, ne bi da mi spominjete ime. Nemojte ni inicijale stavljat, znadete kakva je situacija kod nas. Dolaze ljudi na vrata, pitaju za kruv, teško in je, a ja pomognen koliko mogu. Socijalna situacija kod nas je stvarno katastrofa. Jadni ljudi… – govori ova Imoćanka.
Slobodna Dalmacija/TN
